Ja zovem državom gdje se svi opijaju otrovom, dobri i zli: državom, gdje nitko ne zna za sebe sama, ni dobri ni zli: državom, gdje se lagano samoumorstvo svih naziva – "životom".
Pogledajte samo te izlišnike: Kradu za sebe djela pronalazača, i blaga mudraca. Obrazovanošću zovu oni krađu – sve im se pretvara u bolest i muku.
„O novom lažnom božanstvu"
Friedrich Nietzsche, „Tako je govorio Zaratustra"

„Ma kakva kriza, recesija?", reče čika Jozo i kvrgavom rukom, prošaranom nabreklim žilama od teška rada, prinese čašicu ustima i otpije lagani gutljaj domaće loze. „Nisi valjda bolestan? Kriza je kad si onemoćo i kad ne moreš raditi. Šta bi?".

„Ma nije meni ništa, nego samo kažem, u cijelom je svijetu kriza. Ljudi rade, a ne primaju plaću."

„Ima li stvarno takvih budala na ovome svijetu?", upita Jozo čudeći se mojoj izjavi kao najvećoj gluposti. „Koja to budala bez plaće radi i kakav je to gazda koji svoje radnike ne plaća? Šta bi ovi naši susjedi za mene rekli kada bih s njima pogodio zidanje štale, a onda im ne bi platio? Kakav bi ja to bio čovjek? Reci!"

„Bitanga, pokvarenjak,…?", pokušah pogoditi točan odgovor.

„Jašta. To možeš napraviti jednom i nikada više. A šta bih tek ja napravio onome koji meni ne bi platio za pošteno odrađen poso? Uh-hu! Još se nije rodio taj koji bi mene zajebo."

Ima gotovo dvadeset godina kako sam upoznao čika Jozu. Doselio je u ova naša brda puno prije mene, iz Bosne, prije više od pedeset godina. Kako je moj vinograd na nepristupačnom terenu za traktore, trebao sam nekoga tko ima konja za oranje. Uputiše me na njega. Ne imajući pomoćnika za vođenje konja, morao sam ja preuzeti taj zadatak. Nije mi bilo teško jer sam uvijek volio te plemenite životinje. Od tada se sprijateljismo, nađemo se svakih nekoliko tjedana, uglavnom nedjeljom, sjednemo i popijemo koju te porazgovaramo o aktualnim temama. Priča se o voćnjaku i vinogradu, rakiji i vinu, domaćim životinjama, šumi i okolnim selima, a nekada zaglibimo i u politiku. Kako ne prati redovito tisak, radio i televiziju, ja ponekad odradim kratko izvješće o aktualnostima .

„I šta još ima?", upita on s ciničnim smiješkom, kao lija koja u zasjedi čeka zeca.

„Ima puno nezaposlenih."

„Uf, ja te držo za pametna čovjeka, a ti ko budala. Pa kakvi nezaposleni, šta ti je sad to? Misliš ljenčine, neradnici, raspikuće?"

„Ih. Nemojte tako! Pa ljudi dobili otkaze i ne mogu naći posao.", odgovorih pomalo postiđeno.

„Pa ko je meni cijeli život posla tražio. Ko oće radit posla nađe. Ti ko da nisi kod mene nikada bio. Jel tebe ta rakija već uvatila?", opet se on začudi mom nabrajanju aktualnih ekonomsko-političkih novosti.

Jozo je živio u maloj staroj vincilirskoj kućici. Najnužnije pokućstvo: kuhinjski stol, škrinja za odjeću, krevet, šparhet na drva, prastari tranzistor, petrolejka i nekoliko svijeća. Pored ulaza naslonjen već zahrđan, ali upotrebljiv bicikl, a malo dalje izvor koji nikada ne presušuje. Nešto niže poljski zahod i septička. U štali krava i konj, konjska zaprega, svinjac s nekoliko svinja, kokošinjac pun živadi. Veliko imanje na kojemu raste svakako voće, uzoran vinograd i bogati povrtnjak. Njiva na kojoj bude žita, kukuruza, ječma i ostalih kultura prema potrebi. Na dijelu imanja stara, gusta šuma.

Struje, telefona, vodovoda i kanalizacije nema. Nije da su mu ti pojmovi nepoznati. Imao je veliku potpuno opremljenu kuću, ali ju je prepustio bivšoj ženi, koja se zajedno s desetak zajednički mukotrpno othranjene djece pobunila protiv gorštačkog, težačkog načina života i poželjela nekakav drugačiji, moderniji život. Nudio im on i dio imanja, ali ne htjedoše, sretni da su se riješili „seljačkih" poslova.

„Znaš da se na mojoj trpezi uvijek nešto nađe i to redom sve moji domaći proizvodi: kuruza, lepinje, svinjska mast, slanina, kobasica, šunka, svježa jaja, pile, luk bijeli i crveni, krumpiri, razno povrće i voće i falatbože vino i rakija. Pa dal bi toga bilo da sam ja nezaposlen? Valjda bi mi s neba palo?"

„Al nemaju svi zemlju i blago kao vi!", pokušah pronaći ispriku za naše proletere.

„Pa i ja sam iz Bosne bez ičega došao i radio kod drugih dok ne skrpih za zemlju i blago. Zar nitko od tih tvojih nezaposlenih nije sa sela došao? Niko zemlje nema? Jesu baš svi odreda građani? Reći će ti čika Jozo šta je. Ostavili imanja i pohitali u grad ne bi li se motike riješili. Naučili na aute i mobitele, televizore i kauče. Na selo nazad neće. Nego reci ti takvima da ima kod mene dosta zemlje pa gladni ostat neće. Naći ćemo i za konak neko mjesto.", nastavi on sa razlaganjem svoje ekonomske teorije i mjera za izlazak iz krize i smanjenja nezaposlenosti. Doista, mogao je danima i mjesecima ne ići sa imanja. Rijetko je imao potrebe posjetiti neku trgovinu. Već godinama živi istim životom bez velikog stresa, oscilacija i kriza. Kako sam kaže, stabilan standard. Nema krize tko hoće raditi.

„Nije zajebancija, ljudi ne mogu plaćati račune!", nastavih ja.

„Ja budale čoeka. Neću im ja valjda plaćat račune. Odakle im uopće ti računi? Znaš, ja sam poštaru davno reko da se ja s nikime ne dopisujem i da meni niko pisat neće pa kod mene ne treba ni svraćati. Računa ja nikakih nemam!", reče.

„Pa kako nemate? Bar slivne vode?", upitah začuđeno.

„Ma reko bi ti ja sad kaki slivni k… al sam fin. Znaš da ne prostačim. Kake slivne vode, šta ti pričaš?"

„Pa to svi moraju plaćati. To vam je uređenje terena protiv poplava i što ti ja znam."

„E moj prijatelju. Kada ja na svojoj zemlji naručim da mi teren urede i kada vidim da su ljudi došli i to uredno odradili, ja ću i platiti. Za tu neku prodaju magle, muda pod bubrege, ne dajem ni pišljive lipe! Ja sam ti samostalan i suveren ko ova naša Hrvatska. Neće mene niko zajebavat."

„Ih!", zaustih na to, a on skoči: „Pa šta je sad? Ni to ne valja?"

„Nije da ne valja, nego Hrvatska je zadužena, kažu, ko Grčka. Pitanje je koliko si samostalan kad si svima dužan?"

„Ma kako se može neko zadužit? Ako idem na pazar i oću nešta kupit, mora tolko kuna u džepu bit. Inače, mogu samo blenit. Kakvi to nitkovi i u čije ime posuđuju? Ko to troši i za šta. Ako mi kokoš nije danas snijela jaje onda nema jaja za objed, jest će se suvi kruh i točka."

Suspregnuh se pojašnjavanja kreditnih i investicijskih linija, krize sa švicarcima, predpristupnih fondova, proračunskog deficita i ostalih trica. Ovaj časni starina nije popuštao u svojoj ekonomskoj teoriji samodostatnosti. Nema tu mjesta za probleme sa solventnošću i likvidnošću.

„Možel bit čoek da ne privredi kolko mu treba i još malo više? Višak ćeš potrošit il prodat, al bitno da manjka ne bude. Ako svi tako radimo onda ne moreš bit nikom dužan, nego mogu samo tebi bit dužni, nedajbože. Tako i država. Ako nije tako onda mora ta vlast pronać onoga koji jebava stvar. Znaš da je meni prije par tjedana crkla kobila. Ja izbrojio tolko kuna kolko treba i ošo novu kupit. Ne merem bez kobile?"

„Pa što joj bi? Koliko je bila stara? Je li uginula od starosti ili bolesti? Koliko konji uopće žive?", uputih salvu pitanja, sretan, nadajući da ćemo se maknuti s teških tema akumulacije, stranih i unutrašnjih dugova, vođenja ekonomske politike.

„Djeco draga, pa šta vas u tim školama uče kad vi ne znate osnovne stvari: kolko prosječno žive konji, kolko krava daje mlijeka dnevno, kada se strižu ovce, kako se sije kuruz i šenica, kako se kvočke nasađuju, voćke kaleme …. o životu pojma nemate, u klozetu bi ostali gladni, al zato znate kad je neki čiča prdno i očima zakoluto il kaku je glupost našaro. Jebem ti pamet!"

Vidjevši da se nećemo usuglasiti ni na području obrazovanja, odlučih probati još jednom prebaciti temu: „Peče li se što rakija?"

„Ih, pa šta ti je danas? Nisi ti meni baš nešto čist. Svaki posao svoje vrijeme ima. Ne možeš ga raditi ni mjesec ni tjedan, a neki ni dan prerano ni prekasno. Da ti odgovorim na tvoje pitanje: sad je vrijeme od pečenja rakije pa ju i pečem. Proteralo se jedno 200 kazana do sad, a kako ćemo dalje vidit će se." – ponosno on podnese izvještaj.

„Pa jeste to prijavili? Zar vas nije strah od kazni?", upitah zabrinuto.

„O čovječe božji! Kakve te sad kazne spopale. Kazan sam ja davno kupio i uredno platio. Na mojoj je zemlji i voda i drvo. Jesam li ja pošteno rakiju ljudima ispeko? Jesam li kome što ukro? Jesil mi ti il neko drugi došo pomoć? Niste. Onda vama nema ni tala od mojega kazana. Ti su tvoji zakoni za budaline. Država mi ništa ne daje i ništa od nje i ne tražim. E da mi je vidit tog ko će mi u dvore ući i neku kaznu naplatit."

Natočismo još po jednu, ponudih ga cigaretom, ali on odbi, ne zbog neke ljutnje nego uvijek puši samo svoje. Sjedili smo u tišini i ja se sjetih knjige „Tako je govorio Zaratustra", Friedricha Nietzschea i poglavlja „O novom lažnom božanstvu". Je li moguće da je ovaj neobrazovani starac došao do istih zaključaka kao i čuveni svjetski filozof? Je li moguće da se naši visoko obrazovani vođe još nisu vinuli do tih visina?