Stvaratelji hrvatske države su igrali na sigurno te jednostavno preuzeli partijski instalirane direktore iz socijalizma i njima, kao začin, dodali svoje stranačke poslušnike.

Što gore to bolje

Prvo pitanje koje se nameće je odakle dolaze naši šefovi. Odgovor je jednostavan. Kako su stvaratelji hrvatske države bili uglavnom konzervativni, nisu se prepustili nesigurnim društvenim eksperimentima i birali među do tada zanemarenim stručnjacima, već su igrali na sigurno te jednostavno preuzeli partijski instalirane direktore iz socijalizma i njima, kao začin, dodali svoje stranačke poslušnike. Što se socijalističkih direktora tiče, zna se koje su kriterije zadovoljavali: poslušnost, poltronstvo i obavezno dobar prstohvat nekompetentnosti. Ti poznati dupelisci u trenu su se priklonili novim gospodarima te preuzeli nove mantre za što su kao „iskusan" kadar nerijetko nagrađivani plaketom grada ili županije iako njihov društveni doprinos ozbiljni stručni krugovi nikada nisu prepoznali. Ti besramni pohlepnici dogurali su i u kapitalizmu daleko više nego što su im i najoptimističniji suseljani predviđali. Njihovi klonovi, mladi novo-hrvatski rukovoditelji, ni po čemu nisu zaostajali, osim što po bahatosti znaju nadmašili čak i stare komunjare. Na našu žalost, i dan danas, čak i u tvrtkama u privatnom vlasništvu, zadržala se ovakva negativna selekcija.

Čovjek nije ništa

Pa u čemu je problem s tim našim šefovima? Problema ima jako puno, no, svi se daju svesti pod jedan zajednički nazivnik: nedostatak poštivanja prema čovjeku, suradniku. Šef čak može puno raditi, biti školovan, neočekivano, iznenađujuće imati i neka znanja, ponekad i neke rezultate, ali sve je to nebitno i pada u vodu ako nije Čovjek. Radnici će šefa „slušati" i naizgled poštivati čak ako i nema ovu bitnu karakteristiku, ali to će biti samo privremeno, samo dok on djeluje s pozicije sile. Takav šef, kada siđe s trona, bit će prezren i odbačen od svojih dojučerašnjih suradnika.

Prepoznaje ih se lako: za motivaciju koriste gotovo isključivo metodu batine i mrkve, s tim što mrkve često nema. Pogledajmo neke primjere: 

Šef čak može puno raditi, biti školovan, neočekivano, iznenađujuće imati i neka znanja, ponekad i neke rezultate, ali sve je to nebitno i pada u vodu ako nije Čovjek

- Radno vrijeme. Kakav god rukovoditelj bio, o kakvom god se poslu radilo, bilo vremenski ovisnih zadataka ili ne bilo, on prvenstveno inzistira na mjerenju i evidentiranju radnog vremena. Naravno, precizno se bilježi eventualno kašnjenje radnika, dok se gotovo nikada ne evidentiraju pa posljedično niti priznaju niti plaćaju prekovremeni radni sati. Vaše vrijeme postaje vrijeme vašeg šefa i on raspolaže njime kako god želi, a najčešće za prikrivanje svoje nesposobnosti realnog planiranja. Vješti radnici koriste takav pristup pa vježbaju koliko malo mogu efikasno raditi tijekom radnog vremena.

- Organizacijska shema. Svaki pravi šef koji ne zna što bi s tvrtkom i radnikom prvo radi preustroj tvrtke, premješta i crta nove „kućice" u organizacijskoj shemi. Redovita pojava.

- Komunikacija s djelatnicima. Pametni se okružuju boljima od sebe. Naši lukavi šefovi su opravdano izabrani na to mjesto kao najbolji pa nisu u mogućnosti upražnjavati prethodno navedenu menadžersku mudrost. Sastajati se sa djelatnicima mogu samo kako bi ta niža bića prosvijetlili svojom nebeskom pojavom. On, čovjek s vizijom, smjer djelovanja zna napamet i neće si dopustiti raspravu o tome s podređenima. Svaki od zaposlenih će saznati ono što treba znati kad to šef odluči. Ne bude li na vrijeme reagirao, nije do šefa, sigurno je podređeni pogriješio. Na sastancima, uostalom, može doći do neugodnih pitanja i gafova koji bi djelatnicima mogli ukazati na pukotine u šefovoj monumentalnosti.

- „Papirnati" radnici. Postoje šefovi koji „padaju" na papire. Možete im proizvoditi čuda, fantastično obaviti bilo koji zadatak, on vas nikada neće cijeniti kao druge zaposlenike s papirima i titulama. U jednoj prigodi, radilo se o informatičkom projektu, voditelj projekta je angažirao dvadesetak doktora znanosti koji nisu ni računalo znali uključiti i dva inženjera-programera. Treba li napomenuti kako su programeri jedini nešto radili na projektu i bili uvjerljivo najslabije plaćeni. No šef je postigao svoje. Projekt nije baš uspio, ali se on dodvorio ljudima koji će ga kasnije lansirati u orbitu. Ovaj način kadroviranja posebno je cijenjen u proračunski dotiranim projektima.

Da je birao one koji ne znaju nogometati, na kraju bi dobio "špičokom" u guzicu, ovako, kada su ga nogirali, nogometni znalci su ga napucali znalački „punom" pa je to za njega proteklo gotovo bezbolno.

- Sustav vrednovanja i napredovanja. Svakakvih se mjerila čovjek u nas može nagledati. Meni najdraži primjer je rukovoditelj koji je svoje najbliže suradnike birao prema tome koliko su dobri u – nogometu. Dobar nogometaš kod njega je napredovao čudesno (što bi rekao komentator Drago Ćosić), mada sam posao nije imao nikakve veze s nogometom. No, pokazalo se kako je taj iskusni lisac imao pravo. Da je birao one koji ne znaju nogometati, na kraju bi dobio "špičokom" u guzicu, ovako, kada su ga nogirali, nogometni znalci su ga napucali znalački „punom" pa je to za njega proteklo gotovo bezbolno.

- Rukovoditelj - neutaživo pohlepni spletkaroš. Na kraju jedna posebna sorta. Iako dosta šefova boluje od prenapuhanog ega, to nije ništa kada on postane taj od kojega kreću sve spletke u tvrtki. Što se ega tiče, ako je slučajno zanemaren, to se najbolje rješava nekom monografijom ili sličnom tiskovinom. Obično je to popraćeno i neutaživom pohlepom. Bonus koji su ostvarili podređeni on ostavlja za sebe, a zaslužnima daje mrvice. Stvara poslušnike preko kojih isplaćuje novac koji su drugi zaradili. Jednom riječju, ukrao bi i oteo vam iz oka. Njegova pohlepa nema mjere, makar mu mjesečne isplate prelaze i 30.000 ili čak 40.000 kuna. Nikada mu nije dosta.

Google ili Facebook radno okruženje?

Pitaju se mnogi kada će se uz ovakve rukovoditelje, u nas ostvariti radni uvjeti poput onih u modernim tvrtkama poput Googla, Tumblr, Microsofta ili Facebooka, koje mnogi ocjenjuju kao najpoželjnije tvrtke za rad? I opet, mnogi nadobudni šefovi misle kako će to ostvariti ako nehajno rasporede radna mjesta u tvrtki, ubace aparat s napitcima i eventualno negdje montiraju tablu i koš ili stave stol za stolni tenis. Oni jednostavno ne shvaćaju kako će se to ostvariti samo ako suradnike počnu izabirati i poštivati kao bolje ili bar ravnopravne sebi i kada šef postane prvi među jednakima. Do tada, energiju ćemo trošiti na obuzdavanje nečijeg ega, spletke i sukobe na radnom mjestu, umjesto rada na zajedničkom napretku.

Slobodno navedite zapažanja i iskustva o svojim šefovima i rukovoditeljima.