Go west young man
And break bread
in the new lands
And my life is over
While your's just beginning
We can offer you everything...
The Cult, Go West

Gdje je lova?

Nedavno smo na lokalnoj dalekovidnici imali prigodu čuti kako se zaslugom lokalne razvojne agencije na područje naše županije slilo oko 300 milijuna eura u nekoliko zadnjih godina. Respektabilno postignuće za svaku pohvalu. Ali, k vragu, uvijek ima neki ali, ako uzmemo uvriježene prosudbe kako otvaranje jednog radnog mjesta košta 50.000 do 100.000 eura, laičkom računicom došli bi od 3000 do 6000 novih radnih mjesta. No, istini za volju, nisu svi ostvareni projekti bili samo poduzetnički. Dio projekata bavio se unapređenjem komunalne infrastrukture, lokalne logistike i drugim djelatnostima. Dojmovi mogu biti varljivi, ali mnogi se pitaju gdje su ta nova radna mjesta, je li doista toliko porastao društveni standard te jesu li i koji lokalni poduzetnici profitirali od sudjelovanja na spomenutim projektima? Mnogi žitelji županije nisu vidjeli efekte tih gotovo 2000 eura per capita pa se pitaju gdje je ta lova?

Daje se na znanje!

Na istom mjestu, u istoj emisiji, spomenuta je krajnje ohrabrujuća činjenica kako su svi spremni za diseminaciju znanja, odnosno širenje informacija koje bi mogle pomoći ostalima koji se spremaju ili već rade na prijavi nekog europskog projekta. Kako i sam sudjelujem na pripremi dokumentacije za neke projekte, ponadao sam se kako ću si pomoći tuđim saznanjima i iskustvima te pohitao prvo na županijske, a zatim i na web stranice razvojne agencije. Na žalost, nekih konkretnih, upotrebljivih uputa koje bi mi olakšale hrvanje sa zahtjevnim europskim birokratskim izmišljotinama, nema. Ostaje vam diseminacija u četiri oka, ukoliko uspijete doprijeti do prezaposlenih EU gurua.

... to se babi snilo

Govornici su ostavili dobar dojam, puno se radi, vidljivi su mnogi rezultati. O tome je svjedočila i gospođa koja je kao polaznica sudjelovala u hvalevrijednom projektu "Budi poslovna – budi konkurentna". No, izrečena je još jedna zanimljiva rečenica: "Mi pomažemo poduzetnicima da se pripreme za tržište Europske unije". Iako se mnogima ta rečenica neće učiniti sporna, meni je prilično zaparala uši. Žašto? Rekao bih kako se radi, kako Englezi kažu, o pojmu "wishful thinking" ili u slobodnom prijevodu "Što je babi milo, to se babi snilo". Izlazak na tržište EU, odnosno općenitije, definiciju izvoza možemo preuzeti s Wikipedije:

"Izvoz (ili export) označava količinu robe, dobara, usluge, tehnologije, licenca i autorskih prava, koje je država u stanju proizvesti i izvoziti u inozemstvo."

U kojemu od ovih segmenata naši poduzetnici imaju šansu? Generaliziramo li zanemarujući rijetke iznimke, neke segmente odmah možemo odbaciti: izvoz tehnologije, licenci i autorskih prava. Iako se često pozivamo na inovatore, iznimno rijetko naši poduzetnici uspiju u inozemstvu prodati pamet (jedan od rijetkih primjera - tvrtka ININ). Svoja razmišljanja o uzrocima ove pojave naveo sam u kolumni "Hrvatski čovjek je zapušten". Vjerojatno ćemo se svi složiti kako je izvoz dobara (sirovina u ovom kontekstu) zadnje čega se treba prihvatiti, jer su dobra ograničena i sadrže najmanje dodane vrijednosti. Ostaju nam robe i usluge. Shvatimo li robu kao gotove proizvode, također se manevarski prostor drastično smanjuje te nam na kraju ostaju usluge. Dakle, osim pružanja turističkih usluga, imamo šanse u izradi ili doradi tuđih proizvoda i poluproizvoda, kao kooperanti ili izvršitelji tzv. lohn poslova. Radi se o poslovima koje obavljamo prema tuđim uputama, licencama, know-howu, projektima, nacrtima, nekada s tuđom tehnologijom pa čak i s tuđim sirovinama ili materijalom. Ekspanzija "azijskih tigrova" pokrenuta je upravo ovakvim poslovima te bi smo za konkurentni sraz s takvim gospodarstvima morali postati ono što nikako ne želimo: jeftina radna snaga. Gospodarska poslovica kaže: "uvijek će se naći netko tko će brže, efikasnije i jeftinije od vas odraditi neki posao ili proizvesti neki proizvod". Dok dođe vrijeme da naša pamet dođe do izražaja, valja se nadati kako će bar neki naši majstori "zlatnih ruku" konkurirati azijatima i uspjeti prodati svoje umijeće Europljanima.

Kada se govori o gotovim proizvodima, sjetim se svog razgovora od prije nekoliko godina s generalnim direktorom jedne on najjačih hrvatskih tekstilnih tvrtki. Ta je tvrtka po principu lohn poslova za poznatu talijansku modnu kuću izrađivala odijela i druge gotove proizvode i to uglavnom za plasman na tržište EU. Talijani su bili iznimno zadovoljni njihovom izvedbom, pa sam ga upitao, kada već znaju i mogu zadovoljiti zahtjevne europske kriterije, zašto ne pokušaju samostalno, pod vlastitom etiketom prodrijeti na ta tržišta? Odgovorio je kako su probali, nudeći iste proizvode bez oznake talijanskog branda, po znatno nižoj cijeni (Talijani su imali maržu preko 70%). Nisu polučili neki zapažen uspjeh. Postupci promicanja vlastitog branda, ogromni troškovi i nesigurnost koju donose, bili su izvan njihova dosega. Osim ogromnog rizika, potreban je i dug vremenski period kako bi se etablirao novi brand. Ne čudi stoga stanje koje je prikazao Goran Milić u svojim putopisima "Idemo na Zapad" i drugima, koje pokazuje kako u razvijenim zemljama nitko ne zna niti za jedan naš (ili bivše Jugoslavije) proizvod. Tek su najpoznatiji poput Cedevite, Sumameda i Vegete zabilježili stidljivi prodor na ta tržišta. To ne treba ni čuditi jer se brandovi pozicioniraju godinama, uz dugotrajno održavanje kvalitete i ogromne markentiške troškove. Uz to, teško se sjetiti primjera branda koji je polučio uspjeh u inozemstvu, a da to prvo nije učinjeno doma. Dakle, uspješni proizvodi, u pravilu, prvo moraju biti prihvaćeni lokalno, čega se dotiće kolumna "Lokalpatriotizmom do boljeg sutra".

Na žalost, jedini ili jedan od rijetkih brodskih brandova koji su poznati i izvan naših granica, "Đuro Đaković" godinama tone sve dublje i dublje, još uvijek dijelom preživljavajući na staroj slavi. Nisu se niti strani vlasnici Montaže i TEP-a olako odrekli prepoznatljivog znaka. Možda to prepoznaju neki novi, mladi ljudi sa svježim idejama i znanjem pa se dogodi čudo, ostaci nekadašnjeg giganta izađu iz hibernacije te ponovo oživi slavno ime? S druge strane, izvozne tvrtke poput lužanskih Erga i Svjetlosti, primjerom pokazuju kako uz dugogodišnje zalaganje i promišljen rad, izvoz nije samo pusti san.