Mladi u modernom digitalnom društvu uče tako da u razmaknutim vremenskim intervalima, iz raznih izvora i ne nužno određenim redoslijedom, prikupljaju djeliće povezanih informacija i na osnovu njih grade svoje spoznaje i akumuliraju znanje o nekoj temi. Stoga se roditelji nerijetko iznenade svojim podmlatkom, koji bez ikakvih posebnih tečajeva ili školske nastave vrlo uspješno ovladaju npr. radom na računalu ili radom u nekom računalnom programu. I dok se starije generacije nešto teže snalaze, obasuti mnoštvom informacija iz raznih izvora, mladima to očito nije problem. Dakle, nije im nužno prezentirati neko gradivo, temu kroz klasično strogo strukturirane lekcije sa uvodom, pripremom, razradom, dokazivanjem i zaključkom. Ove zanimljive znanstvene spoznaje iznio je rektor Sveučilišta u Rijeci prof.dr. Pero Lučin ne tako davno na jednom nadahnutom predavanju.

Vjerojatno će za mnoge klasične pedagoge zvučati bogohulno kako djeca uče iz tweetova, facebook upisa, SMS-ova, MMS-ova, youtube spotova te kako u ovom neuroznom svijetu nisu u stanju dugo zadržati koncentraciju na samo jednoj poruci i na samo jednom mediju, ali svakodnevno smo svjedoci kako ne samo djeca, nego i pripadnici mlade i srednje generacije paralelno komuniciraju i prate, upijaju sadržaje s TV-a, računala i mobitela. Upravo je takav razvoj situacije i takvo postmoderno društvo predvidio, u ovoj kolumni već spominjani, Jean-François Lyotard. Najavio je on i kraj naracije i velikih priča, no, kako bi iz tog konglomerata informacijskih djelića (fragmentacije) doista netko nešto i naučio, ipak je nužno da svi ti komadići informacija tvore jednu koherentnu priču.

Znanstveno znanje može znati i priopćiti da je pravo znanje samo ako pribjegne drugome znanju, priči,
koja je za njega neznanje.
Jean-François Lyotard 1979.

Čemu ovakav dugačak uvod u jednoj postizbornoj političkoj kolumni? Nužan je zbog mog pokušaja objašnjenja totalnog izbornog kraha stranaka na ljevici: SDP-a, HNS-a i Hrvatskih laburista. Nužan je zbog njihovih političkih lidera koji kao da su povjerovali u spomenuti kraj velikih priča. Vjerojatno su zaključili kako nema više potrebe za teorijskim redefiniranjem socjaldemokracije, njenim odnosom prema seljacima i radnicima u vrlom novom svijetu, kako je prošlo vrijeme višesatnih govorancija istaknutih političkih lidera i kako narodu više ne trebaju mitovi. Nasuprot tomu, njihovi politički protivnici s desnice zadržali su i čvrsto stoje pored svojih dobro poznatih mitova, koje je najbolje sažeo bivši socijaldemokrat, a u stvari kripto-desničar i glavna zagrebačka HDZ-ova uzdanica, Milan Bandić, svojim sloganom: „Bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje". Njegov uspjeh i uspjeh desnice zorno nam pokazuju kako je naše društvo jako daleko od postmodernističkog totalnog napuštanja mitova.

Ipak, predizborna kampanja u cijeloj zemlji lišena je dugačkih skupova i dosadnih govorancija, jer su političari, ili točnije prvenstveno njihovi PR-ovi, shvatili kako narod nema neograničeno strpljenje i koncentraciju za praćenje govorničkih tirada, a uz to većina naših političkih prvaka je ionako govornički insuficijentna. Stoga su skupovi i poruke bili kratki, neformalni, neobavezni i bez čvrste strukture. No kroz sve poruke koje su odašiljale, stranke desnice su bile u skladu sa spomenutim mitovima, dok su stranke ljevice nerijetko potpuno zbunjivale svoje članstvo šaljući im često kontradiktorne poruke. Nekad je taj nesklad manje, a nekad izrazito očit. Na primjer, ako danas organizirate akcionizam (kakva glupa riječ?) mjerenja tlaka, podijele zdravih domaćih jabuka i promoviranja zdravog života, a sutra otvarate neki supermarket u kojemu će se gotovo isključivo prodavati industrijski procesirana hrana puna kojekakvih aditiva, koja izuzetno šteti zdravlju, a samo zato što će neki lanac zaposliti 20 radnica, vi svojem biračkom tijelu šaljete zbunjujuće poruke. Jeste li za zdrav život ili niste? Jeste li za hitno zbrinjavanje radnika ili za elitističku priču o sveučilištu (u kojoj se narodu serviraju svakakve bajke)? Podržavate li uopće seljake i radnike ili isključivo krupni kapital i banke? Jesu li vam bitnije i zašto strane investicije, o kojima pričate kao papagaji, ili dolaze u obzir i domaće? Hoće li i domaći investitori imati kakve povlastice ili su oni zbog nečega stigmatizirani?

Dakle, dok je priča desnice jasna i dosljedna konzervativna priča, koja nedvojbeno ide u prilog krupnom kapitalu, a po definiciji se ne brine previše o nižim slojevima stanovništva (a k'o za vraga tamo pronalazi većinu svog biračkog tijela), priče ljevice nema, ona ne postoji. To je zbunjujući skup poruka koje, naravno, birači ne prepoznaju. Uočimo raspon od skrbi za radnike do čistog neoliberalizma, od preferiranja znanja do kresanja sredstava za školstvo, od brige za, ne zdravstvo, nego zdravlje naroda (kako to gordo i pompozno zvuči) do štednje na osnovnim potrepštinama po bolnicama, od hinjenja ateizma do ne ukidanja ogromnih dotacija za crkvu, od priča o pravednosti do slanja trupa u dvojbene sukobe. Poruke koje odašilje ljevica i na državnom i na lokalnim nivoima takve su da jednostavno ne mogu ići u istu priču, prije kao da su iz zbirke „Bajke iz 1001 noći".

Desnica si može dopustiti (jer im to prolazi i jer je u skladu s njihovom licemjernom pričom) da razvedeni govore o braku, svećenici o seksu, a neplatiše poreza o domoljublju, ali ljevica pod hitno mora ponovo pronaći svoju priču i striktno je se držati, točnije svakodnevno ju dosljedno živjeti. Desnica je preuzela ili prisvojila priče braće Radić i Starčevića te to nadopunila Tuđmanovim i crkvenim naukom, dok se ljevica odrekla Marksa, Lenjina, Kardelja i Bakarića, ali nije pronašla nove priče i mitove kojih je ovaj narod očito još uvijek željan. Bez toga će i dalje djelovati zbunjeno i konfuzno jer nikad neće znati gdje su granice njihovog djelovanja i stavova, odnosno koja je domena njihove politike. Najgore što bi s ovako slabim rezultatima mogli napraviti je upustiti se još i u političku trgovinu te do kraja kompromitirati budućnost svojih stranaka. Preporučio bih im stav don Ivana Grubišića: „Nećemo ni s kim koalirati, nego ćemo od točke do točke glasati po svojoj savjesti."