Iako je u Hollywoodu tek u posljednjih nekoliko godina zavladala moda polumrtvih, ne-mrtvih, zombija i vampira, u naših političara se odvajkada i uvijek iznova oživljavaju mrtvaci. Naime, pratite li iole pozorno putanje njihova službena kretanja, vidjet ćete kako često, gotovo svaki dan, polažu neke vijence. Redovito iskazuju pijetet i primjerenu pozornost prema hrvatskom čovjeku. Naravno. sve su to fino odgojeni dečki. U čemu je onda problem? Mene konkretno muči što do njihove pozornosti i poštovanja hrvatski čovjek može doći tek - kad je mrtav. No to je tek nužan, ne i dovoljan preduvjet.

Ovdašnji Laburisti, za sad, prva su politička stranka koja više drži do živih nego do mrtvih hrvatskih građana

Nije svaki mrtav Hrvat dostojan njihova divljenja. Neee. Kako bi to zaslužio, valja mu za života dobiti Nobelovu nagradu ili nekoliko najviših hrvatskih ordena, priznanja ili bar plaketu grada Slavonskog Broda (ili kako se već to priznanje danas zove). Ukoliko se pak nije vinuo do tih visina, oostaje mu još jedna jedina mogućnost za privući njihovu pozornost: valja mu mrijeti mučkom smrti od dušmanske ruke. To će mu zajamčiti, doduše posthumno, bar jedan put godišnje, mimohod i poklon velikaša te poneku na brzinu promrmljanu molitvu.

Dolaze zbog kamera, a ne pokojnika

Da se razumijemo, ne obilaze oni čak ni te pokojne zaslužnike zbog istinske brige, već zbog uvijek prisutnih kamera i fotoaparata. Niste valjda povjerovali kako ih živi ne zanimate pa ćete sada ledeni i ukrućeni pobuditi neke osjećaje kod tih  nekrofila? No, nije ni svim političarima isto polagati vijence. Pogledajmo, na primjer, naše brodske esdepeovce. Oni su u posebno složenoj situaciji. Ukažu li se na nekom prigodnom polaganju vijenaca i pri tome se još skrušeno pomole, odmah će se naći neki baja i podsmjehnuti se: „Joj, vid' komunjara kako se krstiju! Kako ih nije sram? Koga oni misle zavarati?". Ako se, pak, slučajno ne ukažu na toj istoj prigodi onda će opet netko zlobno primijetiti: „Vidi nema komunjara. Nije ni čudo. Nikada oni nisu ni držali do naših hrvatskih žrtava?" Nema pri tome veze što možda predsjednik GO SDP-a nikada nije bio u Partiji (čiju knjižicu isti ti baje u svojoj škrinji duboko zakopanu čuvaju), što je možda praktični vjernik i hrvatski branitelj.

Brodski Laburisti, s druge strane, ako sam dobro primijetio, gotovo uopće ne idu na polaganja vijenaca. Nije to zbog toga što nemaju razvijenih osjećaja ili poštovanja prema pokojnim hrvatskim velikanima, već, čini mi se, više iz praktičnih razloga. Kako do sada nisu nigdje još bili ni u vlasti, ni pri vlasti, proračun im je poprilično tanak, a sve te procesije koštaju i koštaju. Kad bi mene pitali, ja bih im predložio neka i u ubuduće što manje idu na slična okupljanja. Imaju šansu pa se nadam da će ju i iskoristiti te dokazati kako su prva hrvatska stranka koja više drži do još živih hrvatskih građana, nego do onih koje je progutala crna zemlja.

Tek većom skrbi za očuvanje i prosperitet države te žive (preživjele) građane, naši političari će dokazati kako trud, znanje, dostignuća i životi onih kojima s pravom iskazujemo pijetet, nisu uludo protraćeni.