KAKO je dobro biti zaposlen kod države kao poslodavca, bilo u državnim ili javnim službama. Nema tu viška zaposlenika, nema stečaja, nema likvidacija kojekakvih izmišljenih institucija i agencija. Ima samo pripajanja, a onda nema nit' otkaza ugovora o radu. Dapače, svake godine i dolaskom svake nove-stare vladajuće garniture, zaposlenih u javnim i državnim službama sve  je više,  pa čak i prosvjetnog kadra i ako je djece svake godine tridesetak tisuća manje.

Evidentno je kako postoji većina koja je izložena nemilim "pravilima" kapitalizma i "slobodnog" tržišta, koji su prepušteni pravilima bez pravila i oni drugi, koji uživaju blagodati zaštite države i koriste svoje pozicije da svoja prava štite ucjenama i štrajkovima, pred kojima njihov poslodavac - država nikada ne pruža otpor i uvijek popušta. 

 Svima je ovdje sve jasno: prekobrojnih znači nikada nema, kao što nema niti nekih mjerila učinka njihova rada. Plaće, regresi, božićnice i uskrsnice su sigurni i svakim novim proračunom čak se uredno i povećavaju, jer ako ne, eto štrajka i eto frke za njihove poslodavce, za vladajuće. Ako se prema službi još i ,,lojalno" ponašaš možeš biti nagrađen i sa desetak posto na plaću, kao da nije normalno da prema poslu i službi moraš biti odgovoran i odan.

Ništa lošije, a niti bolje, nije ni sa zaposlenicima i službenicima u jedinicama lokalne uprave i samouprave. Bez obzira što nas je u ovoj državi svake godine sve manje i manje, u državnim i javnim službama svake godine zaposlenika je sve više i više, a redovi i čekanja za ostvarivanje prava i potreba građana sve su duži i duži. S druge strane realni gospodarski sektor na velikom europskom i svjetskom tržištu muči se i u neravnopravnim uvjetima natječe se sa konkurencijom, pri čemu vrlo rijetki u tome i uspijevaju, a ostali se pate, uz zastarjele tehnologije, opterećeni raznim i s prevelikim porezima i doprinosima te raznim paradržavnim i kojekakvim drugim nametima. U takvim uvjetima nemoguće je  modernizirati tehnologije, a i svojim radnicima osigurati  plaće dostatne potrebama današnjeg načina življenja. Dugo su godina radnici strpljivi bili, nadali se boljem, a onda je fitilj do kraja dogorio te su - razočarani  svojim  standardom  i društvenom  klimom - mnogi krenuli u svijet trbuhom za boljim kruhom i za boljom, istina tuđom, državom.

I kada je ova pojava postala masovna ni tada one, koji su za nju 'zaslužni' - to nije dirnulo, nego su to protumačili kao slobodu kretanja radne snage u okvirima velikog europskog tržišta. Istovremeno to tržište nije zanimljivo i primamljivo za zaposlene u državnim i javnim službama, osim na žalost onima koje su nam najpotrebnije i u čije je školovanje država najviše uložila, a to su medicinski djelatnici čije su plaće, zbog prirode posla i uvjeta rada, stvarno male, čak ponekad i ponižavajuće. Bilo bi dobro doći do podatka, koliko je državnih službenika dalo otkaze i otišlo raditi u inozemstvo u odnosu na one iz realnog sektora. Ovo samo radi usporedbe, kako je i koliko je loše ili dobro biti zaposlen u tom sektoru.

Kada je sve ovako kako je, postavlja se pitanje, koliko smo i jesmo li uopće u ovoj državi bar donekle svi jednaki i  jednako zaštićeni?  Ustav ove države to nam 'na papiru' jamči, ali izgleda da to ipak nije baš tako? Evidentno je kako postoji ona većina  koja je izložena nemilim "pravilima"  kapitalizma i "slobodnog" tržišta, koji su prepušteni pravilima bez pravila i oni drugi, koji uživaju blagodati zaštite države i koriste svoje pozicije da svoja prava štite ucjenama, štrajkovima, pred kojima njihov poslodavac, država, nikada ne pruža otpor i  uvijek popušta. Dokaz da je tomu tako su i, ne tako davni, "dogovori " oko povišice plaća državnim i javnim službenicima u kojima je država opet pokleknula pred prijetnjom štrajka i popustila zahtjevima svojih zaposlenika te pronašla dvjestotinjak milijuna kuna za povišenje njihovih plaća, onako iz rukava, iako ta cifra nigdje nije u proračunu za 2019. godinu predviđena. Kažu to će se pronaći preraspodjelom, pa će se tako slična cifra naći na isti način i za besplatne udžbenike, koji su potrebniji od ucijenjene povišice plaća i tko zna koliko će se toga još namiriti  preraspodjelom sredstava u državnom proračunu za još neke druge zahtjeve i prohtjeve određenih skupina ili koalicijskih partnera. I sada se postavlja jedno logično pitanje, što znači preraspodjela? Ništa drugo nego, uzmi od onoga i tamo gdje se nitko ne buni i daj onome tko vrišti, kuka ili ucijenjuje, bez obzira što će to tamo odakle je uzeto više faliti, nego li što će tamo gdje je dano koristiti. I u ovim i ovakvim radnjama i slučajevima mogla bi se upotrijebiti ona narodna,"Tko jači, taj kači".

Malo se, ili skoro nitko, ne zapita kakva nam je potrošnja državnog novca, našeg zajedničkog? Niti jedna do sada vladajuća garnitura nije razmišljala, a kamoli pokušala racionalizirati i drugačije organizirati  državu, njene službe i institucije, a pogotovo njeno ustrojstvo i drugačije funkcioniranje. Prije svega da bude bar približno na dobrobit svim svojim  građanima. E, o tome se ne razmišlja i u to se ne dira. Rijetko kada i rijetko kome, i kod vladajućih i kod oporbe, padne na pamet postaviti pitanje treba li državni parlament brojati 151 saborskog zastupnika. Posebice ovakvih kakvi su sada. Je li potrebno  dvadeset jedno ministarstvo, uz tolike ministre i njihove zamjenike te brojne državne tajnike, treba li ovoliko državnih agencija, koje ponekada i  ne znaju što im je posao, uz mnoštvo razno raznih ureda sa izmišljenim i nepovezanim djelatnostima, inspekcijskih službi sa preklapajućim nadležnostima  te mnoštvo drugih institucija u kojima se broj zaposlenih svakom smjenom, ili zamjenom vlasti, iz godinu u godinu povećava za nekoliko stotina ili tisuća? Nikako se ovdje u konstatiranju ovog i ovakvog stanja ne smije zaboravit  niti na ustrojstvo države na lokalnoj razini, od županija, gradova i općina. Dvadeset županija plus grad Zagreb, 128  gradova, 448 općina za državu od jedva četiri milijuna stanovnika i njenu teritorijalnu veličinu - više je nego dovoljno proglasiti, rastrošno, neracionalno i populistički. Ovakvo stanje i situaciju teško je opravdati, osim ako se ne gleda iz kuta političkih stranaka, i po načelu kako svatko za svoje zasluge mora biti bar malo honoriran, pa šta košta, košta.

I kad se traže uzroci i razlozi današnjeg gospodarskog, društvenog, socijalnog i demografskog stanja nitko od onih koji su od naroda dobili mandate da upravljaju društvenim dobrom i državom, ne pronalazi odgovore i rješenja u navedenim  činjenicama i u dosadašnjem načinu ponašanja te u lošim odlukama i propisima svih vladajućih u proteklih dvadeset i osam godina, nego se i dalje bave raznim ideologijama, prošlošću i demagogijom o nekom dobru kojega nitko, osim nekih, ne osjeća. Zašto nitko do sada nije imao hrabrosti (možda je znanja i bilo) da za dobrobit i budućnost ovog naroda napravi ključne poteze koji bi tom narodu osigurali dostojanstvenije življenje i da na taj način razbije sadašnji osjećaj velikog broja građana o tome kako je ova  država nekima majka i krava muzara, a nekima maćeha i ubožnica?.