PREMDA je dvanaest godina u mirovini, dr. sc. Dragici Bistrović, dr. med, još se uvijek javljaju bivši pacijenti tražeći mišljenje liječnice u koju su stekli povjerenje i to je raduje. „Lijepo je da vas se ljudi uopće sjete. Ima i onih s kojima sam stvorila prijateljske odnose kroz godine dok sam ih liječila pa me kao prijatelja pitaju za drugo mišljenje, jer još uvijek pratim novosti koje se događaju u medicini", navodi dugogodišnja ugledna liječnica brodske bolnice i velika humanitarka koja je iznimnim angažmanom, za Grad u kojem je rođena i svoje sugrađane, ostavila duboki trag.

Teško djetinjstvo i rad od malih nogu

„Bio je to prvi citološki laboratorij istočno od Zagreba , u vrijeme kada je edukacija za morfologiju u smislu citologa, u cijeloj bivšoj državi, postojala jedino u Zagrebu. Svakako teško i izazovno iskustvo. Iz ničega smo morali stvoriti jednu službu." 

Rođena je 1943. u Slavonskom Brodu, u teškim i turobnim vremenima Drugog svjetskog rata, što je kako i sama vjeruje, ostavilo traume kojih nekada i nije bila svjesna. „Nakon odlaska oca u partizane, preselili smo se u Vučevce gdje su mamu, mene i sestru Nijemci zatvorili u đakovački zatvor gdje smo bile određene za strijeljanje. Srećom, naišla je fronta i preživjele smo, ali ne i otac koji je poginuo. Ja sam imala oko 2 godine". Bolno djetinjstvo bez oca i lavovska borba majke koja je s radničkom plaćom skrbila o svojoj obitelji s tri kćeri, teški su trenutci zbog kojih joj i danas naviru suze. Zato je, kaže, naučila raditi od malih nogu. No, onda kao i sada, vječiti borac i optimist, znala je u pravom trenutku prave stvari postaviti na pravo mjesto, što je uvijek rezultiralo nečim dobrim. Samoprijegornim je radom sve sama postigla u životu. Imala je uvijek „filing" za nešto novo. Tako je još kao učenica brodske Gimnazije, sjeća se, počela organizirati skupljanje novca kako bi kupili radio i gramofon. „U jednom sam razredu organizirala ples subotom navečer. Ja sam naravno mijenjala ploče dok su drugi plesali", kaže kroz smijeh. Prisjeća se odlaska na radne akcije, izgradnju autoputa Bratstvo-jedinstvo, a našla se i među prvim „gastarbajterima".

„Gastarbajterica" odlična studentica medicine u Zagrebu

„Nakon trećeg razreda Gimnazije ne znam kako mi je došla ideja da bih išla u Njemačku. Baka po maminoj liniji je porijeklom Njemica i ona je rekla; obećaj mi da ćeš studirati medicinu a ja ću tražit garantni list od sestrične (bez čega se nekada nije moglo putovati u druge zemlje). I nakon mog obećanja, stigla sam u Njemačku gdje sam dva mjeseca radila, a za zarađeni novac, pokupovala nešto sebi i sestrama. Nakon 4. razreda Gimnazije ponovo sam otišla u Njemačku na dva mjeseca, radila u tvornici tekstila i u slobodno vrijeme učila njemački jezik što je, pokazalo se kasnije, u ratu, odigralo značajnu ulogu.

„Kako se radilo o velikom novcu za ona vremena, rukovodstvo firmi je sugeriralo da svaki radnik od uposlenih 30 tisuća u oba grada, svaki mjesec izdvoji po sto dinara i za par godina moglo bi se kupiti štošta. Tako se i dogodilo".

Prema obećanju, u Zagrebu je 1961. godine upisala Medicinski fakultet, a diplomirala već 1966. i potom se vratila u brodski Medicinski centar gdje je i stažirala. Već tada je izrazila želju za specijalizacijom interne medicine. Dvije godine kasnije završila je postdiplomski studij iz citologije, a godinu dana poslije toga osnovala je u brodskoj bolnici prvi citološki laboratorij.

Prvi u sjevernoj Hrvatskoj

„Bio je to prvi citološki laboratorij istočno od Zagreba , u vrijeme kada je edukacija za morfologiju u smislu citologa, u cijeloj bivšoj državi, postojala jedino u Zagrebu. Svakako teško i izazovno iskustvo. Iz ničega smo morali stvoriti jednu službu. U bolnici su mi dali jednu laboranticu, Josipu Javor, koja je radila na hematologiji. Skupljale smo po bolnici ono što nam treba za laboratorij koji je u početku bio na današnjoj transfuziji. Krenuli smo s jednim mikroskopom. U početku su ginekološku citologiju vodili ginekolozi, a mi smo uz ginekološku kasnije radili sve, punktirali svaki čvor na tijelu, prije svega štitnjaču, povećane jetre, slezene, koštane srži kod djece i odraslih" prisjeća se dr. Bistrović velikih izazova, za što je od prvog dana vodila urednu arhivu stakalaca za citologiju.

Revolucionarne promjene u bolnici, radili prvi u Jugoslaviji

Uz to je od 1971. do 1975.godine specijalizirala internu medicinu, a nakon toga na Odjelu je dobila i poseban dio za citologiju. Tada je bilo još mladih specijalista poput Ivice Balena i Josipa Čeovića pa je zaživio i dio za kardiologiju, hematologiju, onkologiju, nefrologiju, gastroenterologiju. „Kada je dr. Balen krenuo s endoskopskim uzimanjem materijala na gastroenterologiji dogovorili smo se da mi to gledamo citološki, a onda da ide još na histologiju. Tako nešto tada nisu radili ni u zagrebačkom Rebru što nam je rekao prof. Hadžić. Bili smo po tome prvi u Hrvatskoj pa tako i u Jugoslaviji".

Jedinstvena akcija u Jugoslaviji

Došla su vremena kada se u svijetu pojavljivala suvremena oprema za otkrivanje bolesti i liječenje bolesnika, koju su si mogle priuštiti samo bogate države. Izazov je bio prevelik pa su 1984. godine, na sugestiju dr. Peje Samardžića, a uz punu podršku tadašnjeg šefa Internog odjela, Damira Bradića,  dr. Bistrović,i dr. Samardžić krenuli tražiti pomoć po radnim organizacijama u tadašnjem Bosanskom i Slavonskom Brodu.

„U sjećanju su mi ostale dvije firme koje smo obišli dr. Samardžić i ja: Graditelj ili Građevinar i Poduzeće za ceste gdje sam došla preko mog pacijenta Biošića i prijatelja Briškog. Pitali su nas o kojoj sumi se radi. Kako se radilo o velikom novcu za ona vremena, rukovodstvo firmi je sugeriralo da svaki radnik od uposlenih 30 tisuća u oba grada, svaki mjesec izdvoji po sto dinara i za par godina moglo bi se kupiti štošta. Tako se i dogodilo. U Poduzeću za ceste, rekli su - ako vam to prihvati „Đuro Đaković" prihvatit će svi. Naravno „Đuro Đaković", „Rafinerija" i ostale tvrtke su prihvatile ideju. Sklopljen je Samoupravni sporazum. Dr. Bistrović je pedantno vodila evidenciju o slijedu svih događanja, a bilo je toga poprilično jer je predloženo trebao prihvatiti Radnički savjet pa Komitet SK, SDK…

Prvi ultrazvuk u brodskoj Bolnici

„Na izložbi opreme u Zagrebu bio je izložen Ultrazvuk za srce. Rekli su nam, ako skupimo novac do kraja godine, moći ćemo kupiti izloženi primjerak. Naravno, bio je to izazov i onda je krenuo sav posao oko potrebnih dozvola, osiguravanja deviza u banci, kredita dok se skupi novac. Bila sam na svim sastancima da imam konce u rukama. Približavao se kraj godine, a mi nismo sve završili. Antun Milović je tada bio predsjednik Izvršnog vijeća SRH, nazvala sam ga i rekla; dajte ljudi, pa imamo sve dozvole, hajde napravite tu uplatu. Ako aparat ode… kad ćemo ga opet uspjeti nabaviti? Uglavnom, uplata je izvršena mada se već krenulo u slavlje Nove godine. Bio je to prvi UZV od Zagreba na dalje, čak ga nije imala ni druga kardiologija u Zagrebu", naglašava dr. Bistrović i danas ponosna na tadašnji uspjeh. Potvrđuje kako su puno puta bili ispred svog vremena. Brodska je bolnica imala i holter tlaka i ergometriju i kardiološke postupke puno prije mnogih klinika. No, prvi ultrazvučni aparat je omogućio razvoj te dijagnostike u svim subspecijalnostima. Dr. Pejo Samardžić je tako uveo UZV dijagnostiku srca, dr. Ivica Balen UZV u gastroenterologiji, dr. Jozo Meter UZV dijagnostiku bubrega a dr. Zoran Perušinović u onkološku dijagnostiku.

Za nabavku potrebne opreme za kardiologiju, pulmologiju, za anesteziologiju i ostale odjele, zaslužni su rukovodeći ljudi u svim radnim organizacijama koji su bili vrlo kooperativni. "Bila je to jedinstvena akcija u Jugoslaviji - da dva grada iz dvije Republike skupljaju novac za opremu za zdravstvo, svaki mjesec svaki zaposleni po sto dinara", naglasila je dr. Bistrović. Nažalost, već 30 godina ljudi iz susjednog Broda nemaju pristup liječenju u Slavonskom Brodu.

U Odboru za zdravstvo Skupštine Jugoslavije

Polet u opremanju brodske Bolnice nije napuštao mlade specijaliste pa je već sljedeće, 1985. godine, na relevantnim instancama odlučeno da se ide u investiciju nuklearne medicine. „Već smo bili napravili i plan. No, istovremeno su se približili izbori za Skupštinu Jugoslavije i ravnatelj bolnice, mr. Ivan Grgić kazao je kako brodska bolnica treba dati svog kandidata. Iako nisam bila član SK, predložili su me, a na izborima sam dobila više glasova od, tada poznatih, političara", prisjeća se liječnica.

Predložila sam da se zabrani pušenje najprije na Odboru, no raspravljali smo i o tome kako nikotin inače uzrokuje plućne, srčane i razne druge bolesti. Predložila sam da se od prodaje duhana izdvaja dio za zdravstvo, za prevenciju i liječenje oboljelih. I prije raspada Jugoslavije, donijeli smo Zakon o onkološkom dinaru, što je značilo da se od svake prodaje kutije cigareta izdvajao jedan dinar za onkologiju. No raspala se država i s time se stalo a nakon što je prestao rat nikome nije palo na pamet da to revitalizira.

Glasačima je možda bila zanimljiva činjenica što se s političarom „u ringu" našla mlada, očigledno sposobna liječnica koja je u međuvremenu magistrirala, doktorirala i postala primarius.

No, ideja o nuklearnoj medicini u Brodu tada je pala u drugi plan, i tako je ostalo do danas.

U Skupštini Jugoslavije, Odboru za zdravstvo, bila je pet godina. „Kako sam sve ozbiljno shvaćala nadobudno sam javila svim centrima u Hrvatskoj da sam delegat i da napišu ako im što mogu pomoći. Jedino što sam uspjela je da se kupi mikroskop za citologiju u Zagrebu", rekla je.

Na njezinu inicijativu pokrenut je onkološki dinar

Kako je, kaže, od mladosti imala migrenu kao reakciju i na nikotin, znalo se događati da izađe sa sastanka Odbora jer joj pozlije zbog dima. „Zato sam predložila da se zabrani pušenje najprije na Odboru, no raspravljali smo i o tome kako nikotin inače uzrokuje plućne, srčane i razne druge bolesti. Predložila sam da se od prodaje duhana izdvaja dio za zdravstvo, za prevenciju i liječenje oboljelih. I prije raspada Jugoslavije, donijeli smo Zakon o onkološkom dinaru, što je značilo da se od svake prodaje kutije cigareta izdvajao jedan dinar za onkologiju. No raspala se država i s time se stalo, a nakon što je prestao rat nikome nije palo na pamet da to revitalizira", podsjeća inicijatorica.

Na sjednice Skupštine putovala je u Beograd sve do početka Domovinskog rata. I tamo je, sjeća se, upoznala dosta ljudi iz Hrvatske koji su kasnije, tijekom rata odigrali značajnu ulogu u njezinim humanitarnim aktivnostima.

Neumorna, kakva je već bila znala se navečer vratiti iz Beograda i ujutro biti na poslu gdje je radila citologiju za cijelu Bolnicu kao i internu medicinu.

Godinama je liječila čitave obitelji, što je, tvrdi, jako važno. „U to vrijeme, morfologija je značila dijagnozu. Citološka pa histološka pretraga... i to je to. A onda se pokazalo da su važni biokemijski markeri i da svi morfološki slučajevi nisu jednaki (primjerice karcinom debelog crijeva - morfološki je ista, ali biološki sasvim druga bolest). Danas su neusporedivo veće mogućnosti diferenciranja i prognoze jer o tome kakav je tip bolesti ovisi i prognoza. Dobra anamneza i status su tri četvrtine dijagnoze. Tada se zna koje su pretrage potrebne da to i potvrde" veli liječnica koja pamti teže godine i pacijente za koje nije bilo lijeka. „Ostala mi je u sjećanju jedna pacijentica, s troje djece. Bilo mi je žao i nisam joj mogla reći da umire, a ona govori svojoj familiji - doktorici je teže nego meni", prisjeća se traumatičnih iskustava.

Ipak, nadu je uvijek pružao napredak u medicini. Medicina napreduje divovskim koracima. Sada se u deset godina dostigne nešto za što je nekada trebalo cijelo stoljeće, zaključuje dr. Bistrović koja još uvijek prati sve promjene i nove spoznaje u medicini.

Humanitarka od početka Domovinskog rata

Oduvijek je dr. Bistrović bila spremna za nove akcije, pa je od 1991. do 1994. godine radila i kao predsjednica Odbora za prikupljanje i distribuciju humanitarne pomoći za Općinu Slavonski Brod, a odnosilo se to na organiziranje pomoći u lijekovima, odjeći, hrani za prognanike i izbjeglice kao i za vojne postrojbe, osobito za 108. brigadu Zbora narodne garde. „Vodili smo brigu o cijepljenju, pregledima, opremanju vojske. Ja sam od prvog dana bila uključena u sve što je bilo potrebno, od čarapa za vojsku na dalje, a znala sam im poslati i cisternu s toplom vodom da se okupaju jer nije bilo vojarni".

I danas je zahvalna mnogima koji su se odazvali pozivima za pomoć ili su je sami nudili. „Za besplatne derivate krvi koju smo konstantno dobivali iz firme Octa Farma iz Beča, čiji je vlasnik Wolfgang Marrguer ,najzaslužniji je bio dr. Đuro Josić". Obojica su kasnije proglašena počasnim građanima Slavonskog Broda.

U prikupljanje humanitarne pomoći redovito su se uključivali njezini susjedi Adlešić koji su radili u Švedskoj . U početku je to bila pomoć samo za bolnicu a onda se proširilo i na cijelu Općinu. „Kada su Marica i Ivan Kordić, dovezli prvi kamion pomoći iz Švicarske nisam imala ni gdje to smjestiti nego u bolnički hodnik. Postepeno su se javljali sve brojniji naši ljudi iz inozemstva i slali pomoć. Osim naših ljudi javile su se brojne strane humanitarne organizacije. Humanitarna je pomoć dolazila u kamionima i vagonima koji su ulazili u Slavoniju DI gdje je i skladištena. Tražili smo dobrovoljce za istovar, kojima sam naglašavala da ne smije biti otuđenja. Onima koji su radili rekla sam, možete dobiti na kraju ponešto ako vam treba, ali ne smije se dogoditi krađa", sjeća se humanitarka.

„Vodili smo brigu o cijepljenju, pregledima, opremanju vojske. Ja sam od prvog dana bila uključena u sve što je bilo potrebno, od čarapa za vojsku na dalje, a znala sam im poslati i cisternu s toplom vodom da se okupaju jer nije bilo vojarni". 

Skupljao se i građevinski materijal za obnovu granatiranih objekata, a sve se uredno evidentiralo. Iz jednog izvještaja Odbora upućenog Republičkom Odboru proizlazi da je do 1995. u Slavonski Brod stiglo 9000 tona pomoći u 673 transporta iz Austrije, 1550 tona u 129 transporta iz Njemačke, 1100 tona u 53 transporta iz Nizozemske, 760 tona u 206 transporta iz Engleske ukupno 13000 tona.

Dr. Bistrović nije odustala od prikupljanja humanitarne pomoći ni kada je Odbor 1994. godine prestao s radom. Tada je osnovana humanitarna udruga Fenix u kojoj su nastavili raditi gotovo svi iz Odbora. Udruga Fenix, radila je do 1999. Sva dokumentacija Odbora za humanitarnu pomoć i Udruge građana Fenix predana je u Državni arhiv u Slavonskom Brodu 2002.godine, napominje liječnica.

Nakon zatvaranja udruge Fenix osnovala je Lions klub Brođanka 1999. gdje je nastavljen nešto drugačiji vid pomaganja onima kojima je bilo potrebno.

Naravno, funkcionirao je i niz drugih organizacija koje su skupljale pomoć i pomagale potrebitima, poput Caritasa, Merhameta i sličnih.

„U svemu tome bilo je važno zahvaliti se za svaku pošiljku što sam i činila, uz sitne poklone kao znak pažnje. Drago mi je da sam s mnogim ljudima zadržala kontakte do današnjih dana, s Weimarcima koji su između ostalog primili i našu ranjenu djecu na liječenje, ili ljudi iz Potsdama koji su smjestili naše starce u starački dom... i drugima, koji su pokazali humanu crtu, a o čemu se u njihovim novinama pisalo više nego u našima". Brojni dobročinitelji koji su organizirali humanitarnu pomoć i dolazili izvana spavali su u privatnoj kući obitelji Bistrović, bilo ih je po 15 iz Austrije, Njemačke. „U jednom razgovoru, Richard Friedrich, voditelj Evropskog Sathia Sai, rekao je da je za mene radilo deset tisuća ljudi u Europi. S mnogima sam do nedavno bila u kontaktu. To je posebna satisfakcija. Zato želim naglasiti kako je naš Grad dobio enormnu pomoć kada je to bilo potrebno i voljela bih da se to ne zaboravi".

Potpora kolektiva

Za sve je dr. Bistrović imala ogromnu podršku ravnatelja bolnice dr, Ivice Balena, jer bez toga sve ovo ne bi bilo moguće. „Na Odjelu je sve funkcioniralo bez greške iako nisam baš imala vremena šefovati. Zato sam bila zahvalna svom osoblju na podršci". Naravno da sve to ne bi bilo moguće bez podrške obitelji.

Istovremeno je punom parom radila i liječnički posao koji je također iziskivao puno energije, ali dr. Bistrović i danas naglašava kako joj je bilo naporno, no nije bilo mukotrpno. „Moj život je dokaz da ne morate biti ni političar ni na vlasti, a da možete napraviti važne stvari za cijelu zajednicu. Stvar je u dobroj volji i u tome možete li. Mislim da sam imala enormnu pozitivnu energiju. Sjećam se jedne časne sestre koja mi je rekla; doktorice iz vas zrači energija. To se stvarno događalo. Kao da je neka viša sila time upravljala. Radila sam sve s velikim entuzijazmom i osjećala sam se ispunjeno, ne žalim se, zahvalna sam sudbini na svemu što mi je pružila, rekla je dr. Bistrović.

Ja samo mogu dodati kako takvih osoba nema puno.

„Za besplatne derivate krvi koju smo konstantno dobivali iz firme Octa Farma iz Beča, čiji je vlasnik Wolfgang Marrguer ,najzaslužniji je bio dr.Đuro Josić". Obojica su kasnije proglašeni počasnim građanima Slavonskog Broda.

Usporedba nekad i sad

Uspoređujući vrijeme u kojem se maksimalno davala profesionalno kao i u humanitarnom poslu s novim vremenom kada se prišuljala jesen života, zaključuje kako je nekada, barem kada je u pitanju profesija, bilo više empatije, entuzijazma, međusobne potpore kolega kao i u odnosu prema pacijentima. „Na internom odjelu u moje vrijeme, možda i zbog tadašnjeg sastava ljudi, nije bilo ljubomore animoziteta, svađa, a u ratu se svatko angažirao na svoj način. Iza dežurstva smo ostajali raditi duže, nitko nije postavljao pitanje plaćanja. Puno puta se dogodilo da sam se s ulaznih kućnih vrata okrenula i vratila u bolnicu ako je trebalo brzo intervenirati. Bilo kad u bilo koje vrijeme. Sada je to nemoguće, moj altruizam danas nije moguć. Ali apsolutno je najvažnije u svakom vremenu biti čovjek", zaključila je.

Postala je prvi doktor znanosti na Internom odjelu i priznaje "ponosna sam što sam do četrdesete godine doktorirala", radila je i kao docent na osječkom Medicinskom fakultetu.

Sudionica je brojnih znanstvenih kongresa, autorica stručnih radova. Za kompletni samoprijegorni rad dobila je brojna stručna i društvena priznanja. Za osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske. Brodsko-posavska županija nagradila ju je Zlatnim grbom dok je Plaketu primila od Grada Slavonskog Broda te niz priznanja struke, a kao posebnost ističe priznanje samoupravljača iz 1984. godine.

„U jednom razgovoru Richard Friedrich, voditelj Evropskog Sathia Sai, rekao je da je za mene radilo 10 tisuća ljudi u Europi. S mnogima sam do nedavno bila u kontaktu . To je posebna satisfakcija. Zato želim naglasiti kako je naš Grad dobio enormnu pomoć kada je to bilo potrebno i voljela bih da se to ne zaboravi".

Koliko god je zaslužila odmor nakon dugog i iscrpljujućeg radnog vijeka, kaže - nije umorna. Ljubav prema medicini prenijela je na svoje dvije unuke. Starija, Petra, dobitnica rektorove nagrade, specijalizira kardiologiju (u sadašnjoj COVID bolnici), na zagrebačkoj Dubravi, zbog čega je baka Dragica zabrinuta, ali istovremeno svjesna kako je to rizik liječničkog poziva. Mlađa unuka Katarina još je studentica medicine.

Premda je suprug, Josip Bistrović, magistar kemije, sinove je upućivao na studij fizike, tako da je stariji sin Saša magistar fizike, dok je mlađi Bojan doktorirao fiziku u američkom Bostonu, gdje živi sa suprugom i djecom.

Raduje se dr. Bistrović svakom kontaktu s djecom i njihovim uspjesima. Pitam na kraju razgovora uz kavicu je li se umorila od svega što je u životu radila, a ona odgovara kako joj ništa nije bilo teško ni naporno. "Kad nešto žarko želiš, sve se u svijetu valjda podesi tako da se ta želja ispuni", parafrazirala je Paula Coelhoa. I njezine želje su se uglavnom ispunjavale, a one koje nisu… ma nema veze, jer dr. Bistrović kaže kako pamti samo pozitivne stvari.