SVE češće pomislim kako se lako odričemo ljudi i zaboravljamo ih, pa i one koji to nisu zaslužili. Jedan od takvih je i Dražen Kasun, radijski voditelj koji je nekada „žario i palio" eter brodskog Posavlja, dok, prije desetak godina nije „sagorio" pa je dnevnu užurbanost zamijenio liječničkim čekaonicama, a prije pet godina i preranom mirovinom. Od prvih početaka na radiju u gimnazijskim danima do tada prošlo je više od tri desetljeća, no ipak preuranjeno da bi ga nešto loše što život sa sobom donosi - poput bolesti, odmaknulo iz vidokruga i bacilo u zaborav. Danas se rijetki sjete Dražena koji je osim jutarnjih vijesti, svih komunalnih informacija, donosio svakom domu živost i osmijeh na lice.

"Bio sam novinar „opće prakse", radio sve i svašta, od biranja glazbe do pisanja, uređivanja i čitanje vijesti, a kompletna subota je bila moja. Četiri sata programa, koje sam počinjao riječima, Dobro jutro nacijo, dobro jutro Croatio dobro jutro Brođanke i Brođani".

Iako mu je javljanje u eter značilo život, danas, kaže, živi mirno i dobro, bez stresa, napora, ustajanja u četiri ujutro svakim danom i „svetkom i petkom", blagdanima… Ipak, priznaje, ostalo je još buđenje oko pola pet, kada, kaže, dohvati knjigu ili daljinski upravljač.

Krenuo u novinarske vode kao 16-godišnjak

Živo se sjeća Dražen brojnih detalja iz svog radnog vijeka koji je započeo još davne 1976. godine kada je kao 16-godišnji gimnazijalac počeo surađivati na tada jedinom - Radio Brodu. „Pozvao me Branko Penić, ja sam htio raditi, a on je to prepoznao. Uvijek me privlačila moć medija i nisam nikada osjećao tremu ni strah. Počinjao sam od nekih osnovnih zadataka, radio mini ankete i slične stvari, manje priloge, i spikerski posao. To je trajalo do kraja gimnazije", kazao je Dražen koji je nakon srednje škole otišao u Zagreb gdje je sedam godina radio u dobro znanom, tada respektabilnom, glasilu Saveza socijalističke omladine Hrvatske, Poletu. Ipak, vikendom se vraćao kući oprati, kako kaže, rublje i usput malo popuniti program na brodskom radiju.

Suradnja s Poletom je krenula još u gimnazijskim danima. Tjednik je tada bio vrlo tiražan i čitan, za cijelu Jugoslaviju naklada je išla u 80 tisuća primjeraka, a posla žedan mladi novinar i urednik pratio je sve društvene teme. Bilo je i onih doista ozbiljnih poput problema radnika u rudniku Zenica, koji su dobivali hladni obrok „podijeljen" sa štakorima." Bio sam u rudniku i proveo jednu „šihtu" s rudarima što će mi zauvijek ostati nezaboravno iskustvo. Radili su za minimalne plaće u vrlo teškim uvjetima po četiri sata u jami. Da bismo stigli do glavnog čela jame, geolog koji je bio sa mnom i ja, puzali smo i po kaljuži. Rudari su nakon naše posjete očekivali, što su u razgovoru potvrdili, poboljšanje uvjeta rada i povećanje plaće. Ništa se specijalno poslije toga nažalost nije dogodilo ali meni je ostalo jako zanimljivo iskustvo".

„Dario i ja smo išli na Zelengaj u 3 ujutro kako bismo se javili u program. Pred pad Vukovara došao je konvoj s djecom iz Vukovara i okolnih mjesta. Jedva sam se javio. Riječi su mi zastajale u grlu. Uzmucao sam se počeo grcati".

A bilo ih je još. Posebno se sjeća jednog nerealiziranog slučaja. „Radilo se o zlostavljanju djece u Domu za nezbrinutu djecu u Sisku, koja su se obraćala domaru iznoseći u pismima sve što ih muči, a u domu su ih tukli, zlostavljali, maltretirali… Do Poleta je došao taj glas pa sam se uputio u Sisak. Premda su me upozorili da ću imati problema s načelnicom policije i sestrom visokog hrvatskog i jugoslavenskog partijskog funkcionera, nisam se obazirao. Ipak, kada su visoki dužnosnici saznali da radim tu temu, nazvali su me i zahtijevali da prekinem rekavši kako će se situacija srediti, jer je riječ o malim propustima koji nisu vrijedni spomena. Dakle, tema nije realizirana, a meni je duboko u sjećanju ostala prijetnja i gorak osjećaj u ustima", prisjeća se Dražen.

Povratak u rodni grad, rat i Radio Brod

Pred rat se počeo raspadati i Polet pa se Kasun vratio u Brod, oženio svojom Verom koja mu je i danas najveća podrška u svemu. Počeo je raditi na Radio Brodu. „Šefovi su bili Branko Penić i Frane Piplović, a nekolicina nas je radila na ugovor. Uz mene su bili Dario Obertlik, Josip Blažić, Alen Matačić…kasnije i Adnan Ibrić te legendarni šef tehnike Franjo Herceg. Bili su tu i Duško Svilar, Željo Mužević, Karolina Bognar, Nada Jelić, Marin Kovačević, Silvio Stilinović…, ako sam nekoga zaboravio, neka mi oproste" veli Dražen. Tu je ostao desetak godina. "Bio sam novinar „opće prakse", radio sve i svašta, od biranja glazbe do pisanja, uređivanja i čitanje vijesti, a kompletna subota je bila moja. Četiri sata programa, koje sam počinjao riječima, Dobro jutro nacijo, dobro jutro Croatijo, dobro jutro Brođanke i Brođani".

Naravno bilo je to teško, ratno razdoblje. „Ma jezivo, pucnjava, neizvjesnost, krv, mrtvi ljudi. Radili smo na Trgu pobjede a kasnije smo se zbog sigurnosti preselili u Podvinje. Nerado se sjećam tog perioda i ne pamtim datume. Potisnuo sam većinu. Ali znam da koliko god nas je bilo strah, svi smo bili jedno tijelo, jedan korpus. Ja sam za razliku od ostalih koji su spavali u podrumu, spavao uz balkon i telefon i gledao što se događa, u direktnoj vezi sa službom za obavješćivanje. Najteži stres sam doživio kad sam vidio snimke pokolja u Kolibama, koje su nam donijeli Darko Janković i Breza. U to vrijeme sve što je sa ovog područja emitirala radio televizija Zagreb, najprije je dolazilo kod nas, jer se ovdje montiralo i slalo linkom. No tada tu strahotu televizija nije emitirala. Ali snimka je, stjecajem okolnosti dospjela u London i nakon što je tamo bila objavljena, emitirana je i kod nas. Taj događaj pokolja doživio sam kao strašan stres i do danas ga nisam izbrisao", prisjeća se Dražen.

A bilo je ružnih događanja svakoga dana. Stresan mu je bio i doček konvoja vukovarske djece. „Dario i ja smo išli na Zelengaj u 3 ujutro kako bismo se javili u program. Pred pad Vukovara došao je konvoj s djecom iz Vukovara i okolnih mjesta. Jedva sam se javio. Riječi su mi zastajale u grlu. Uzmucao sam se počeo grcati".

Jutarnji program svakoga dana od ponedjeljka do subote od 6 do 10 sati, mnogi su obožavali. Pogotovo zbog toga što su se mogli uključivati u živo i prenositi svoje dojmove, vijesti, postaviti pitanja. " Želio sam da to bude „živi radio", da slušatelji budu i kreatori, da se osjećaju dijelom programa. 

Svaki dan poslijepodne, dok Vukovar nije pao, zvao je telefonom Sinišu Glavaševića i dr. Vesnu Bosanac. „Naš radio se čuo do Kutine pa je istina o Vukovaru koju smo mi čuli, od nas doprla puno šire. Život nije stao, novinari su tada bili svojevrsni heroji. Žao mi je što naš Radio nikada nije dobio neko kolektivno priznanje, nekog većeg ranga, što smo objektivno zaslužili", uvjeren je Kasun u nemjerljivi doprinos tada jedinog dnevnog medija na ovim prostorima, koji je donosio stalne informacije zbog čega su ga građani rado držali uz uho.

Unatoč svemu bilo je i lijepih trenutaka

Valjda baš zbog toga što im je svakodnevno „glava bila u torbi" i nisu znali hoće li do sutra preživjeti, koristili su, sjeća se Dražen, svaki trenutak za lijepa druženja. „Ja sam biciklom iz Varoša išao svako jutro na posao s uherom na leđima teškim 6,5 kila. Dok sam vozio događalo se da počne granatiranje, a onda stanem, zalegnem…No, svakog petka nešto smo roštiljali u dvorištu na Trgu pobjede. Okretalo se janje, prase…mislili smo ako je zadnje, nek' je zadnje. Jednom je pala granata ispred Radija, kada su ranjeni kolege Boris Tomakić i Nikola Jurić. Morali smo sačuvati dobar duh. Ja sam bio „kerempuh" koji se uvijek šalio na svoj i tuđi račun".

Često je smišljao nepodopštine drugima pa su mu i vratili. „Jednom su mi tako umjesto sendviča (koji sam donosio od kuće a koji mi je Duško najčešće pojeo), stavili mobitel. Skužio sam da mi nešto zvrči ali trebalo mi je vremena da shvatim da je u masni papir upakiran mobitel". U takvim situacijama naravno nije bilo ljutnje, a razne nepodopštine i podvale uvijek su završavale na piću pomirenja.

Znatiželja ga odvela na Radio Slavoniju

Premda je sve dobro funkcioniralo, Dražen je s pojavom novog, županijskog radija odlučio promijeniti radnu sredinu. Bio je znatiželjan, kako će sve to funkcionirati a nije se plašio posla jer je poznat kao čovjek koji se pripremao za svaki nastup i kako on kaže „za svako uključivanje crvenog svjetla". „Za razliku od nekih koji su zalutali na taj posao, dosta sam čitao. Smatrao sam da je radio velika učilica koja ima obrazovnu i odgojnu ulogu, i drago mi je što sam ja bio jedan mali učitelj. Novi radio je bio novi izazov".

Prvi dobar dan s novog radnog mjesta izgovorio je 96. godine na prvom brodskom Katarincu iz prostora RK Vesna. A onda godinama nastavio u „Milovićki" gdje je i danas sjedište ovog radija. Od početka je imao svoju emisiju, jutarnji program jer su svi znali kako je Dražen ranoranilac.

Zato je odmah i prozvan „županijskim kukurijekom". Shvatili su ga doduše krivo i doživljavali kao pijetla iako je htio naglasiti da je proljetnica, biljka kukurijek koja još prije visibaba, niče ispod snijega. „No, ostao sam pijetao pa je tako napravljena i prepoznatljiva špica „zaboravite budilicu začepite kokotu kljun, nek' vam dobro jutro poželi Dražen Kasun".

„Najdraža su mi bila jutra na radio Slavoniji. Prekrasno je bilo promatrati izlazak sunca i buđenje života u gradu kojeg najviše volim. Nikada nisam zakasnio na posao kroz 30 i više godina".

Jutarnji program svakoga dana od ponedjeljka do subote od 6 do 10 sati, mnogi su obožavali. Pogotovo zbog toga što su se mogli uključivati u živo i prenositi svoje dojmove, vijesti, postaviti pitanja. "Želio sam da to bude „živi radio", da slušatelji budu i kreatori, da se osjećaju dijelom programa. Otvorio sam mikrofone, telefone, pa su mogli čestitati i rođendane, rođenje bebe. Čak sam znao zamolit medicinsku sestru da odnese slušalicu do pijanog tate, kako bi čuo suprugu". Bilo je, kaže, zanimljivo kad je jednom rekao „pozdravljam sve pa i one koji su se probudili u tuđem krevetu. A onda se javio jedan „prozvani" i ljutito rekao „šta tebe briga gdje sam ja i s kim spavao".

Po svim istraživanjima slušanosti, upravo su njegove emisije bile najslušanije. A često se moglo čuti kako s njim komuniciraju kao s članom obitelji ili bliskim prijateljem, pa su od vjernih slušatelja znali u studio za rođendan stizati kolači, torte, crtane karikature, oslikane boce…Valjda ih je privukla Draženova iskrenost i spontanost. No, bilo je to i naporno, priznaje. Nudio je sve servisne informacije o opskrbi struje, vode, o vremenu, koje su ceste zatvorene, gdje su udarne rupe na kolniku… "

Uz jutarnji program najdraži nedjeljni „Čušpajz"

Trebalo je puno energije za svaku emisiju, a on se detaljno pripremao. Budio se u 4 sata, tuširao pa kavenisao, a supruga Vera koja nije ranoranilac svakoga dana vozila ga je na posao, jer Dražen nikada nije položio vozački ispit.

„Najdraža su mi bila jutra na Radio Slavoniji. Prekrasno je bilo promatrati izlazak sunca i buđenje života u gradu kojeg najviše volim. Nikada nisam zakasnio na posao kroz 30 i više godina".

Zahvaljujući, kaže, Boži Krajnović, imao je privilegiju da dobije na stol sve novine koje su izlazile na tiskovim kioscima. „Uživao sam čitajući sve što se, gdje i zašto događa, a na taj sam način dobivao i ideje za emisije". Radio je primjerice emisiju „Ruski rulet" koja je obrađivala sve društvene teme, jedna od zapaženijih bila je emisiju o doniranju organa. A nedjeljni „Čušpajz" je bila emisija intervjua s poznatim Brođanima, među kojima su bili brojni liječnici, kao Ivo i Marijan Balen, Zdenka i Jozo Meter, dr. Prgomet, Aco Jelen, privrednici Antun Milović, Bartol Jerković…, svećenici Stevo Belobrajdić, pater Domagoj Šimunović, iz domene kulture Pero Kvrgić, Ivica Vidović, Đuro Utješanović, Predrag Goll, Mihael Ferić…, sportaš Ivan Brezić Gips, od predstavnika vojske Šima Đamić, Mato Gavran, pukovnik Čuletić… , od novinara i publicista Goran Milić, Joža Ščrbašić, Stribor Uzelac Schwendeman…Svi su bili zanimljivi na svoj način.. Kroz nekoliko godina bilo ih je preko 200, a prema nekim podacima emisija je imala baš veliku slušanost.

I karitativna uloga

Uz sav posao uvijek je imao ideja za nešto novo, posebice kada je riječ o pomoći drugima. Tako je u suradnji s Caritasom i vlč. Davidom Sluganovićem, osmislio akciju „100 kubika toplih iskrica". Skupljali su novac od učenika po kunu dvije, s kojim su kupovali drva i poklanjali najsiromašnijima. „ Našli su se u svemu i naši tapetari Majcen i Haurdić koji su za Uskrs i Božić poklanjali ležajeve višečlanim obiteljima. Do suza sam se nagledao jada, čemera i zla".

Dražen je bio moj prvi novinarski mentor a vrijeme provedeno s čovjekom koji je bio kralj ranojutarnjeg etera svaki je puta bilo neprocjenjivo. Od njega smo naučili kako birati teme, kako raditi i snimati ankete te na posljetku kako uobličiti naše skromno ispisane žvrljotine u suvisli i smisleni tekst. Uz pokoju sočnu psovku konačni je rezultat uvijek oduševljavao, jer je Dražen to naprosto znao!"

Sve te emisije, u koje je utkana svakodnevica Broda i okolice, sa zanimljivim sugovornicima i karitativne, bile su Draženovo autorsko djelo, njegova ideja i realizacija. „Žao mi je što me nitko nije naslijedio s takvim programom. Možda sam i sam kriv jer nikoga nisam ostavio za sobom osim Ognjena Golubića koji je dolazio na radio a ja sam mu bio mentor".

Sjećanja učenika koji je pretekao učitelja

Bivši učenik, danas je novinar i urednik na Hrvatskoj televiziji, a premda se rijetko s Draženom čuje i vidi, Ognjen nikada neće zaboraviti mentorov utjecaj na njegov životni odabir.

„Tko zna čime bih se danas bavio da nije bilo Dražena Kasuna? Možda Astro fizikom sa Neil de Grasse Tysonom? Ili možda nekim drugim znanstvenim svemirskim projektom? No moju je karijeru astronoma školske sekcije Osnovne škole Mika Babić prekinuo upravo on – genijalac Dražen Kasun. S velikim magnetofonom upao je na sat na kojem smo stjecali prva znanja o crnim rupama, velikom prasku i potragom života u svemiru te nas kupio rečenicom da skuplja ekipu za rad na omladinskom radiju. Sve nakon toga je povijest", sjeća se Ognjen koji je te 1987. godine, pod budnim okom Dražena prvi puta progovorio u mikrofon i napisao svoj prvi radijski tekst. Upijao je, kao i hrpa novo pristiglih klinaca, svaku izgovorenu rečenicu i bezbrojne savjete. „Od njega sam naučio kako pravilno disati, kako vježbati glasnice i kako sirova jaja mogu pomoći tinejdžerima da dobiju duboke i muževne glasove. Za ovo potonje sam naknadno saznao da je praktična šala. Dražen je bio moj prvi novinarski mentor a vrijeme provedeno s čovjekom koji je bio kralj ranojutarnjeg etera svaki je puta bilo neprocjenjivo. Od njega smo naučili kako birati teme, kako raditi i snimati ankete te na posljetku kako uobličiti naše skromno ispisane žvrljotine u suvisli i smisleni tekst. Uz pokoju sočnu psovku konačni je rezultat uvijek oduševljavao, jer je Dražen to naprosto znao!"

Nekoliko su se godina družili kroz Omladinsku emisiju Radio Far te List Omladine Broda, a svakodnevno mentorstvo ostavljalo je pečat, navodi Ognjen. „Priznajem da sam imao želju jednoga dana biti poput Kasuna. Britkoga jezika i pravovremene i brze reakcije u eteru. Sve to potkrepljeno bogatim vokabularom i širokim općim znanjem. Uz njega u eteru nije bilo niti pola sekunde tišine a svaku je temu mogao pretvoriti u pravi radijski spektakl. A da je tada postojala Večernjakova ruža za najboljeg radijskog voditelja siguran sam da ga barem dvije ili tri ne bi zaobišle", dodao je Draženov bivši učenik.

Njihova je suradnja trajala godinama, pa je u jednom trenutku Ognjen svom bivšem mentoru bio šef na drugom radiju." Ali uvijek uz ogromni respekt za sve što je u karijeri radio. I uvijek se znalo tko je učenik a tko učitelj", kazao je Ognjen zaključivši kako je Kasun svojim osebujnim i prepoznatljivim stilom zadužio mnoge mlade ljude koji su se odlučili baviti ovim zanimanjem.

Vremenom sagorio

S Radio Slavonije Dražen čuva puno lijepih uspomena, posebice s kolegama poput Borisa Koudele i Dine Mujića. No s vremenom je pregorio i sagorio, pa je vjernim slušateljima, 18.8.2010. godine kazao svoje posljednje „do slušanja".

Iskren, kakav je uvijek bio, otkriva kako je obolio od bipolarnog afektivnog poremećaja. No, manje ga, kaže, smeta ta činjenica kada zna da se brojne, poznate, ugledne i vrijedne osobe nose s istim problemom. Nabrojao je samo neke poput Beethovena, Charlesa Bodlera, Bayrona, C. Dickensa, Hermanna Hessea, John Lenona, Isaaca Newtona, Matoša, Virginije Woolf, Tina Ujevića, Marije Zagorke,…

Trauma ostavljene bebe

Možda je njegovom „pucanju" kako se to popularno kaže, doprinijela i trauma iz djetinjstva. Dražen Kasun se, naime, rodio 1960. godine u Slavonskom Brodu, no - nažalost - bez roditeljske ljubavi pa je kao jednomjesečna beba usred zime ostavljen u snijegu u kartonskoj kutiji. Nedaleko brodskog kolodvora, pronašli su ga mljekari koji su rano ujutro donosili domaćicama mlijeko. Nakon što je mjesec dana proveo u bolnici, uzeli su ga usvojitelji, njegovi jedini roditelji. Otac Mijo je, kaže Dražen, nakon tri godine poginuo od naleta vlaka i ostao je samo s majkom Libušom, koja je bila jako brižna. No, vrlo brzo je saznao da to nisu njegovi biološki roditelji. „Kad sam znao ispod prozora zvati mamu da mi baci ključ, djeca su mi rekla „ nije to tvoja prava mama". Ali bila je. Unatoč tome što me zbog straha zaključavala u kuću, nije mi kao djetetu falilo ničega, ni ptičjeg mlijeka, od mora do putovanja u Češku i kojekuda. Djetinjstvo mi je bilo sretno, provedeno na Glogovici s prijateljima gdje smo pecali ribu, igrali nogomet, pekli pečenjake".

Suživot s knjigom i kokošima

Danas dosta čita, veli, sve što mu dođe pod ruku, od grčke mitologije do respektabilne psihologinje Mirjane Krizmanić. Osim toga, kaže kroz smijeh, brine o svojim kokošima. Ne izlazi baš u šetnju, ne zanima ga ni vinograd jer priznaje kako je u životu svoje popio. Volio bi više putovati barem u posjetu obitelji, pogledati neku dobru kazališnu predstavu u Zagrebu, no puno toga u ovom trenutku ga sprječava.

Da ima priliku ponoviti život, Dražen je rekao kako ne bi mijenjao ženu jer ne postoji na svijetu još jedna takva koja bi ga trpjela. S njima živi i 28-godišnji sin Sven, koji je zajedno s majkom svih godina promatrao oca zaljubljenog u posao. „On je živio svoj „radio". Došao bi kući ali sve je bio posao. Pričao bi o tome što se događalo, otišao bi spavati i već u ranu zoru pisao bi pripreme, bio mu je radio i posao i hobi, sve u životu, a Sven i ja smo bili u sjeni", potvrđuje supruga Vera.

Osim žene ne bi mijenjao ni posao, opet bi odabrao novinarstvo jer ga krasi znatiželja, otvorenost, komunikativnost… „To me drži. Sve bih ponovio. Unatoč novim tehnologijama, radio nikada neće prestati biti zanimljiv medij i ima budućnost". Zbog toga je voljan podijeliti iskustvo s mladima koji sanjaju o radijskom poslu.

Premda se Dražena Kasuna danas malobrojni sjete, ne ljuti se, jer to je, kaže, svojstveno ljudima. Nikada nije dobio priznanje za svoj rad ali nije mu to ni važno. Najvrednije je bilo putovanje kroz bezbroj rado slušanih priloga i emisija. Ipak vjerujem da će ovaj podsjetnik na nekadašnjeg radijskog naj voditelja, barem donekle rehabilitirati čovjeka koji je duboko utkao trag u ratnu i poratnu dionicu života grada u kojem živi i kojega voli.