DAVORIN i Jasna Đanić doista su posebni ljudi. Proteklih desetljeća osim na njihovom poslu sretala sam ih po gradu, u kazalištu, na izložbama slika, promocijama knjiga, koncertima, u šetnji… uvijek zajedno, ali nekako drugačiji od drugih, blagi, nasmiješeni, mirni, uravnoteženi,… ljudi kakve većina voli sretati pa tako i ja. S druge strane, iznimno uspješni u svojim karijerama, ovo dvoje rođenih Novogradiščana, a općeprihvaćenih Brođana ostavljaju desetljećima dubok trag u Slavonskom Brodu i puno šire zbog čega ih predstavljam, zajedno s njihovom životnom pričom.

Onoliko koliko sam o njima znala prije razgovora, stekla sam dojam da su oduvijek zajedno, a u ugodnom razgovoru uz kavicu, oni su to i potvrdili. Zaljubljenost na prvi pogled s početka gimnazijskih dana od prije pola stoljeća nije otupila i iščezla, a iznimna privrženost i ljubav i danas naprosto isijava iz svakog ugla, lijepo uređenog doma koji je bio i ostao njihovo utočište. I bez obzira na to što ih većina poznaje kao iznimne stručnjake u svojim profesijama, nije manje važna ni ta činjenica polustoljetne odanosti isprepletene svime što život znači.

Prst sudbine

Krenulo je, baš kao u bajci, na prvi dan Božića, prije pola stoljeća, kada su se našli na zabavi, Jasna prvi razred a Davor maturant novogradiške Gimnazije.

Obišli su zajedno, puno toga, od SAD-a, Kine, Južnoafričke Republike, cijelu Europu, Egipat, Tanzaniju, Siriju, Indiju, Jordan, Zanzibar, Brazil, Kubu, a već godinama Nove godine dočekuju na trgovima u Berlinu, Londonu, Sevilji, Istanbulu. - Sve je to ogromno bogatstvo; upoznati druge kulture, oplemeniti dušu. - zaključuju neumorni putnici

„Iako je Nova Gradiška mali grad, tada smo se prvi put sreli i… moram priznati da sam se tako zaljubila da sam jedva došla kući", živo pamti Jasna ljubav na prvi pogled u prekrasnog dečka s najljepšim mirisnim bijelim puloverom, a oboje se sa smiješkom prisjećaju prvog susreta u koji kao da se umiješao „prst sudbine" pa ljubavi i privrženosti traje i danas.

Sjećaju se i kako je tada bio lijep život u Novoj Gradiški, malom urbanom mjestu sa srednjim školama, uspješnim tvrtkama, kao što je bio Tang (proizvodnja alata), Nektar, drvna industrija Sekulić, modna industrija Zlata, sportska oprema Yukon, uspješna Kožara čiji su proizvodi završavali u Saudijskoj Arabiji,… bio je to grad s diskotekama i mjestima za mlade.

Jasna je bila prava odlikašica, Davor također jako dobar učenik, od visokoobrazovanih roditelja pa je bio logičan i njihov put daljnjeg školovanja. On je upisao Medicinski fakultet u Zagrebu, a nakon tri godine, mlađa Jasna upisala je logopediju na defektologiji.

Želja za znanjem potiče iz obitelji

Osim želje za znanjem što ga ni danas ne napušta, Davor je prave temelje usvojio u vlastitoj kući od roditelja, majke Mire i oca Stjepana, oboje diplomiranih agronoma. „Otac je, u početku, radeći u PIK Đakovu, napravio prvu greenfield tvornicu, poznatu Đakovčanku za proizvodnju zimnice, a potom u Novoj Gradiški Nektar, tvornicu prehrambene industrije. Mnogi ne znaju da je u Novoj Gradiški proizvedeno prvo u Jugoslaviji gotovo jelo iz vrećice, a tu je nastala i prva majoneza…prije Zvijezdine. Moja mama je bila glavni tehnolog, a tata je s jedne svjetske izložbe prehrane u Parizu donio bočicu majoneze. Na Tehnološkom fakultetu analiziran je sastav tog proizvoda tako da je moja mama zaslužna za nekoliko novih tipova majoneze, s krastavcima…što je Nektar proizvodio sve do 1971. godine", prisjeća se Davor s ponosom svojih roditelja, koji su, nažalost preko noći, kao članovi Matice Hrvatske, ostali bez posla.

Uspješno je upisao i 1978. godine završio studij medicine u Zagrebu a radni staž započeo u brodskom Medicinskom centru gdje je i ostao raditi. Osam godina kasnije specijalizirao je otorinolaringologiju pa magistrirao 1989., a postao doktor med. znanosti 1997. godine. Koliko god je sve to bilo zahtjevno, čini se kako je kod njega išlo dosta brzim tempom.

U međuvremenu je Jasna diplomirala logopediju i kao u romantičnim filmovima, željeli su najprije stvoriti obitelj. Vjenčali su se, dobili kćer Anu i nakon dvije godine sina Petra. „Nije bilo odgađanja kao što to mladi danas često rade, željeli smo zajedno živjeti, stvarati, putovati…kaže Jasna.

U Brodu započeli i razvijali svoje karijere

Brod je tada bio grad s perspektivom, u koji su se vraćali završeni studenti, u kojem su uspješno radile tvrtke poput Đure Đakovića, Drvne industrije, Pionira, Jasinja…Grad po mjeri čovjeka, sa svim potrebnim sadržajima, pa i kulturnim, poput susreta kazališta. Bila je tu kvalitetna Glazbena škola, Strojarski fakultet, bogatstvo sportskih aktivnosti i - naravno - jak Medicinski centar što ih je privuklo.

Ljubav i privrženost osjećaju prema dragocjenom mjestu, seoskom imanju u Adžamovcima, djedovini dr. Đanića gdje su godinama dolazili i dolaze kao na energetski izvor.

„Odmah sam vidio da u bolnici ima vrlo sposobnih ljudi koji daju veliki obol zdravstvu, na čelu s neponovljivim Grgom (mr. Ivan Grgić, nap.a.) kojega sam doživljavao drugim ocem. U mnogim stvarima mi je bio potpora sjeća se dr. Đanić.

Oboje su u Brodu započeli i razvijali svoje karijere, a uzlazna putanja bila je logična posljedica stalnog učenja, dokazivanja u poslu.

Čak 29 godina dr. Đanić je bio rukovoditelj Odjela za bolesti uha, grla, nosa, kirurgiju glave i vrata, u više mandata bio je predsjednik Stručnog vijeća OB "Dr. Josip Benčević”, zamjenik ravnatelja od 1998. do 2002. godine, a na čelu brodske bolnice bio je jedan mandat, od 2002. do 2006.godine.

Prvi u državi započeo UZV glave i vrata

Uvijek je isticao kako uživa u liječničkom zvanju i tome što radi te da je otorinolaringologija primarno kirurška struka, a iza sebe ima tisuće operacija. "Tu stvarno morate znati kirurgiju i biti jako precizni jer glava i vrat su puni vitalnih organa iznimno važnih za funkcioniranje, a najmanja greška može dovesti do ozbiljnih oštećenja koja mogu ugroziti život ili uzrokovati invalidnost koja će za posljedicu imati značajni pad kvalitete života bolesnika", kaže prof. Đanić nakon četrdeset godina provedenih u brodskoj bolnici, iz koje nosi brojna lijepa sjećanja.

„Ponosan sam što sam radio na jednom, rekao bih, sigurno najboljem Odjelu (a koji nije klinički) u državi, no koji im je po uspjesima bio vrlo blizu. Po povratku sa specijalizacije uveo sam brojne nove dijagnostičke i kirurške metode liječenja, na primjer mnogi ne znaju da sam prvi u ovoj bolnici, ali i kao prvi u ovom dijelu Europe, počeo raditi ultrazvuk glave i vrata (ne samo štitnjače), što je bila velika novost, a objavio sam u stručnoj literaturi o tome i tri rada. Zahvaljujući tome Uprava nam je kupila ultrazvučni aparat i dugo smo godina bili jedini ORL odjel koji je imao takav aparat", opisuje svojevrsno "čudo" prije trideset godina. „Također smo među prvima još prije rata uveli endoskopsku kirurgiju u otorinolaringologiji. Ponosan sam i što smo '97. godine, još dok je miris rata bio u zraku, u Brodu održali Međunarodni tečaj endoskopske sinus kirurgije s vrsnim svjetskim stručnjacima poput predsjednika Svjetskog rinološkog društva prof. Eugene Kerna s američke Mayo klinike. Kao voditelj Odjela nastavio sam suradnju s nizom uglednih svjetskih liječnika, jer mi je bila važna edukacija i razmjena iskustva, kako moja tako i mojih suradnika. Većina njih se, uz obaveznu specijalizaciju na zagrebačkim klinikama, ciljano educirala u priznatim europskim i svjetskim ustanovama. Posebno smo bili vezani i za prof. Fransa Hilgersa, iz Amsterdamskog Instituta za karcinome koji nam je pomogao da među prvima u Hrvatskoj primijenimo govornu protezu kod bolesnika koji su izgubili mogućnost govorne komunikacije nakon odstranjenja grkljana zbog tumora. Znanje se nesebično dijelilo jer pravi „znalac i učitelj je onaj koji svoje znanje ne samo da koristi, nego i prenosi na svoje suradnike što je rezultiralo organizacijom desetak međunarodnih tečajeva na kojima sam uz suradnju drugih vrsnih stručnjaka nastojao educirati što veći broj kolega i suradnika" ustvrdio je dr. Đanić, ponosan na većinu svojih bivših učenika.

 „Posebno sam ponosan da sam bio sudionik Domovinskog rata i da sam s mojim znanjem i vještinama mogao pomoći brojnim ranjenim i nastradalim hrvatskim braniteljima".

Supružnike tješnje povezala stručna suradnja

Supružnike Đanić tješnje je povezala i stručna suradnja. Naime, Jasna je kao prof. logopedije i surdopedagog prvo radno mjesto dobila u OŠ Milan Amruš, što joj je, kaže, bilo dobro iskustvo. Nakon dvije godine, kada je uvedena integracija djece s teškoćama u razvoju u redovni školski program, veli kako je bila među prvim stručnim suradnicima u nekadašnjoj državi za potrebe djece s teškoćama u govoru i sluhu na području nekadašnje Općine Slavonski Brod, a uključivalo je 18 osnovnih škola što je bilo dragocjeno i neponovljivo iskustvo.

"Osim predavanja pišem udžbenik sa suradnicima, prvi na temu opstrukcijske apneje (Sleep Apnea) i udžbenik otorinolaringologije za studente dentalne medicine."

Nakon deset godina u školstvu kada su na Odjelu otorinolaringologije u brodskoj bolnici proširivali djelatnost logopedije i na rehabilitaciju osoba oštećenog sluha, '89. godine raspisan je natječaj na koji se javila, bila primljena i ubrzo preuzela Odsjek za rehabilitaciju.

„Mogu reći da tek od tada počinje moj stručni razvoj u pravom smislu riječi, sa stalnim izazovima. Započela sam s rehabilitacijom osoba oštećenog sluha, a poseban izazov je bio rehabilitacija djece i odraslih kojima je ugrađen kohlearni implant. U bolnici sam bila i dio tima za rane intervencije kojima se željelo prevenirati moguća odstupanja u razvoju djece. Veliki izazov mi je bila govorna rehabilitacija kod bolesnika s ugrađenim govornim protezama, a kasnije i rehabilitacija gutanja kod bolesnika nakon velikih onkoloških kirurških zahvata.

Dodatnu edukaciju iz rehabilitacije gutanja i govora završila sam s kolegicom prof. Sunčicom Leško u Amsterdamu. Mi smo jedini odjel u bolnicama Slavonije i Baranje koji je radio rehabilitaciju gutanja, što je bilo prepoznato te smo rehabilitirali bolesnike i iz drugih zdravstvenih ustanova. Ne samo da su nam dolazili pacijenti iz drugih bolnica na rehabilitaciju nego su dolazile kolege na edukaciju iz Zagreba, Rijeke, Osijeka i Požege. Na našem odjelu zadnjih 10-ak godina dijagnosticirali su se i operirali bolesnici s poremećajima spavanja, s opstrukcijskom apnejom i hrkanjem, a kod dijela njih mi logopedi provodili smo miofunkcionalnu terapiju. I kad sam sada pred mirovinu mislila kako više nema izazova…pojavile su se transrodne osobe, koje zbog nekih razloga mijenjaju spol pa žele promijeniti i glas. To je bio novi izazov, radili smo vježbe i uspješno sam im pomogla. Mislim da sam prošla sve izazove", kazala je ugledna logopedica koja nije ni slutila da će nakon studija defektologije imati toliko dodirnih točaka s poslom kojim se bavio njezin suprug.

Profesionalan odnos supružnika na poslu

Svakodnevni život isprepleten i suradnjom na poslu, potpuno ih je povezao. Jasna kaže da je to bila ogromna sreća jer neke nedostatke u medicinskom znanju dopunjavao je suprug i šef kojega je tako i oslovljavala dok su na radnom mjestu. No i ona je njemu, kaže, pomogla da zajedničkim radom poboljšaju kvalitetu života pacijenata nakon opsežnih kirurških zahvata. „Jedno bez drugog ne ide. Mi smo živjeli obiteljski, ali naš odjel je bio naše treće dijete", kazala je. Naš odnos je na poslu bio izuzetno profesionalan i zajedno smo stručno napredovali. Posebnu smo pažnju posvećivali analizi našega rada kako bi nam rezultati bili što bolji. Davor je od prvog dana puno čitao stručnu literaturu, držao puno predavanja, pisao radove, čitao i pisao recenzije… na puno stručnih skupova bili smo zajedno i zajedno izlagali, a kroz sve to smo jako puno učili, poboljšali naš rad i rezultate liječenja".

Uspješan voditelj službe i najbolji bolnički ravnatelj godine

Dr. Đanić navodi tri važna segmenta svoga djelovanja; stručni (liječnik, bolnica, pacijenti), znanstveni dio (znanstveni projekti, istraživanja i publiciranje radova) i nastavni dio (rad na fakultetu sa studentima).

Pokazao se vrlo uspješnim kao voditelj službe, ali i kao ravnatelj. „Uživao sam u jednom i drugom. Inače ne radim ono u čemu ne uživam i mislim da je čovjeku najteže kad je prinuđen raditi nešto što ne voli. U mom slučaju, jedno je drugo poticalo i bilo je komplementarno, rad na Odjelu i u upravi. Prije mene magistar Ivan Grgići prof. Ivica Balen su izuzetno kvalitetno vodili taj sustav i dokazali se rezultatima rada u cijeloj državi zbog čega su mnogi kopirali takav sustav rukovođenja, od organizacijskih, financijskih rješenja, stručnog usavršavanja do ne manje važnog postizanja zadovoljstva zaposlenih", kaže dr. Đanić,

A da je i sam vrlo uspješno obavljao posao ravnatelja dokazuje i nagrada koju je primio 2005.godine, kada je proglašen bolničkim ravnateljem godine u cijeloj Hrvatskoj. Unatoč tome, pola godine kasnije povukao se s te funkcije, nezadovoljan odnosom moćnika prema bolnici i zdravstvenoj politici u cjelini, davši ostavku s cijelom tadašnjom Upravom. „Naravno da je politika imala „umočene prste" kao i uvijek. Oni koji su zaslužni za to znaju na koga se odnosi, no žao mi je samo što smo jedan dobar projekt razvoja bolnice prekinuli", šturo je prokomentirao.

U politici, među osnivačima HNS-a u Brodu

„Još 1998. pozvao me prof. dr. Antun Tucak, jedan od osnivača osječkog Medicinskog fakulteta i prvi dekan, da pomognem u osnivanju fakulteta. Prihvatio sam i bio osnivač Katedre za otorinolaringologiju i maksilofacijalnu kirurgiju te narednih 20 godina predstojnik te katedre, a u jednom mandatu i prodekan. Odgojio sam niz nastavnika i studenata, a našu bolnicu povezao s fakultetom."

S ljudima koji su bili vezani uz Hrvatsko proljeće, prijatelje roditelja i ljudi kojima je vjerovao od početka je bio uključen u rad Hrvatske narodne stranke u Brodu, sa željom kao i sedamdesetih godina, za ostvarenjem vlastite države. „U početku je sve bilo lijepo. Do 2007. sam bio aktivan i jako povezan s dr. Savkom Dabčević Kučar, Uživao sam u brojnim razgovorima s njom jer je bila iznimna osoba, čvrstog karaktera, pravi domoljub, iskrena, poštena u svakom slučaju ispred vremena. Mnoge smo lijepe snove zajedno sanjali, no nekada sam se i razočarao u ljude. Naš projekt nije prepoznat. Povukao sam se i nastavio živjeti tako da svakodnevnim radom doprinesem podizanju kvalitete života sebi, obitelji, gradu...", zaključio je dr. Đanić svoju „političku" priču još prije 15 godina, a nikada nije ni želio biti profesionalni političar. Poziv liječnika, pak, uz poziv svećenika smatra najuzvišenijima. „Poštujem sve vrijedne i kvalitetne ljude u svim strukama, no odabrao sam poziv u kojem sam se našao i u kojem sam mogao dati najviše". 

Brodska bolnica je prva u državi postala nastavna baza Medicinskog fakulteta

Dao je puno, a u njegovom mandatu vođenja bolnice zabilježeni su važni iskoraci. Povezao je brodsku Opću bolnicu s Medicinskim fakultetom u Osijeku, točnije, svijetli je to primjer prve bolnice u Hrvatskoj koja je, na inicijativu dr. Đanića, postala nastavna baza studentima medicine.

„Još 1998. pozvao me prof. dr. Antun Tucak, jedan od osnivača osječkog Medicinskog fakulteta i prvi dekan, da pomognem u osnivanju fakulteta. Prihvatio sam i bio osnivač Katedre za otorinolaringologiju i maksilofacijalnu kirurgiju te narednih 20 godina predstojnik te katedre, a u jednom mandatu i prodekan. Odgojio sam niz nastavnika i studenata, a našu bolnicu povezao s fakultetom i na taj način omogućio kolegama koji imaju ambicija raditi u nastavno-znanstvenom dijelu da se uključe u rad fakulteta. Živimo u doba globalizacije koja omogućava i malim zemljama, odnosno bolnicama, da izraze svoju originalnost. To znači da bez fakulteta nema akademskih kriterija, natjecanja za titule i zvanja, izazova rada sa studentima i interakcije sa strancima. Bez povezanosti s fakultetima, nema pravog istraživalačkog rada i nema napretka medicinske razine koju suvremeni medicinski i tehnološki razvoj medicine zahtijeva. To nam omogućuje da podignemo najprije osobnu kvalitetu rada. Bilo je jako bitno da studenti dolaze u našu bolnicu i na licu mjesta vide što i kako se radi te da im ja i druge kolege prenosimo naša znanja".

Neumorni i nakon odlaska u mirovinu

Nakon što je završio svoju priču s brodskom bolnicom, i pogrešnog mišljenja da je otišao u mirovinu, dr. Đanić je nastavio raditi na osječkom Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo, koji se prije nekoliko godina osamostalio od Medicinskog fakulteta. U sklopu Stomatološkog fakulteta je i Studij sestrinstva, čiji se jedan dio, preddiplomskog studija, odvija u Novoj Gradiški te diplomski studij u Slavonskom Brodu, a dr. Đanić je prvi voditelj tog studija i predsjednik katedre za ORL na dentalnoj medicini u Osijeku. Radi punom parom i ne žali se. „Držim nastavu u Osijeku i u Brodu, Gradiški, Pregradi…, a osim predavanja pišem udžbenik sa suradnicima, prvi na temu opstrukcijske apneje (Sleep Apnea) (poremećaj spavanja kada se prestane disati) i udžbenik otorinolaringologije za studente dentalne medicine.

Oboje i danas nastavljaju raditi struku u svojoj Poliklinici koju su kaže stvarali za ovo vrijeme, umirovljenja. „Prije 11 godina otvorili smo polikliniku, misleći i na djecu da ćemo zajedno raditi. Sada se dva puta tjedno još uvijek bavimo onim što nam je najdraže, a to su naši pacijenti".

Nagrađivani radoholičar

Dr. Đanić je svojim zaslugama došao do najviše titule, redovnog profesora u trajnom zvanju, stalni je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (iz Broda su do sada jedini to dostigli prije trideset godina docentiOlga i Antun Jelić). Ne krije zadovoljstvo što je primljen u krug istaknutih hrvatskih medicinskih znanstvenika pa izbor doživljava iznimnom čašću, ali značajno je to priznanje i za Slavonski Brod i Slavoniju u cjelini.

Za dosadašnja postignuća u medicini primio je dva najviša državna priznanja od predsjednika Franje Tuđmana te od Hrvatskog liječničkog zbora „sva priznanja koja se mogu dobiti u struci", potom priznanje za životno djelo od Grada Slavonskog Broda, a sličnu nagradu i od Grada Nove Gradiške i Općine Rešetari, što mu je posebno drago. „Priznanja su pokazatelj da su ljudi prepoznali rezultate moga rada i da to uvažavaju. Zbog toga se dobro osjećam, ali najvrjednijima smatram priznanja bolesnika koje sam liječio."

Djeca kruna uspjeha zajedničkog života

Potpuno očekivani dio zajedničke priče Jasne i Davora Đanića su njihova također uspješna djeca. Oboje su u zdravstvu. „Oni su kruna uspjeha našeg zajedničkog života, oni su, po slavonski, naša dika i ponos. Ana ima 40 godina, završila je Medicinski fakultet u Zagrebu, u Brodu je deset godina radila u Bolnici te specijalizirala otorinolaringologiju i subspecijalizaciju iz fonijatrije, doktorirala je i postala docent na MF u Osijeku. Sada u Zagrebu radi na KBC Rebru, ORL klinici, Zavodu za fonijatriju, a uz troje male djece završila je i drugu subspecijalizaciju u Švicarskoj (somnolog). Uskoro će biti izabrana za izvanrednog profesora. Inače predaje na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, Stomatološkom u Osijeku i na logopediji u Zarebu. Koliko god to nije lako, s tri djevojčice Emu, Nevu i Rajnu, sve se može uz pomoć supruga, dobru organizaciju i posložene prioritete.. Sin Petar Đanić je završio Stomatološki fakultet u Zagrebu, pa specijalizaciju oralne kirurgije, radeći u Kliničkoj bolnici Dubrava, doktorirao je, izabran na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu za višeg asistenta, sljedeće godine će postati docent, drži nastavu na studiju stomatologije na hrvatskom i engleskom jeziku. Oboje su u sretnim brakovima, navode sretni i ponosni roditelji, koji su očigledno bili uzoran model ponašanja svojoj djeci. „Uspjeli smo zajedno naći mjeru u obavezama, sportu, izlascima", dodali su. I njihov su prioritet bila djeca, uz posao i karijeru ulaganje u svoje i njihovo znanje, jer zadovoljstvo je potrebno naći unutar sebe.

Društveni angažman

Dr. Đanić je tri desetljeća u Ligi borbe protiv raka bio tajnik, a dvije godine predsjednik." Bio je to lijep period, dragi ljudi dr, Janč, pater Domagoj, gvardijan Franjo, Antun Milović, Vlatko Blekić koji su htjeli svoje slobodno vrijeme pokloniti drugima. Dobro smo to organizirali i kroz tri desetljeća skupili značajna sredstva, kupili vrlo vrijednu opremu bolnici i pridonijeli u velikoj mjeri da ljudi shvate koliko je maligna bolest opasna te da je prevencija i rano otkrivanje najvažnije za izlječenje.

Jasna je, pak, među osnivačima Društva hrvatskih intelektualki te godinama aktivna među brodskim „Lionsicama". Privlači je, kako kaže, posebno korisnost organizacija, kao i susreti sa zanimljivim ženama. „Upoznala sam prekrasne osobe, vidjela koliko nas ima različitih, a koliko je upravo različitost zamašnjak koji vuče naprijed, što nedostaje našem društvu. Samo različitost daje iskorak. Druženja me ispunjavaju, a svatko može malo pridonijeti da nam svima bude u konačnici ljepše".

Hobi, putovanja, knjige, priroda…

Jasna i Davor Đanić redoviti su konzumenti kulturnih događanja, oboje vole čitati, a putovanja su im posebna strast. Nažalost, korona je spriječila neke ovogodišnje planove, ali se nadaju da će sve nadoknaditi. Obišli su zajedno, kažu, puno toga, od SAD-a, Kine, Južnoafričke Republike, cijelu Europu, Egipat, Tanzaniju, Siriju, Indiju, Jordan, Zanzibar, Brazil, Kubu... a već godinama Nove godine dočekuju na trgovima u Berlinu, Londonu, Sevilji, Istanbulu." Sve je to ogromno bogatstvo…upoznati druge kulture, oplemeniti dušu…" zaključuju neumorni putnici koji su unatoč pozivima da dođu raditi u Zagrebu i izvan Hrvatske ipak odabrali ostati u Slavonskom Brodu, gradu po mjeri čovjeka, u kojemu nakon povratka s putovanja sreću ljude koje znaju, draga lica, što ih raduje.

Posebnu, pak, ljubav i privrženost osjećaju prema dragocjenom mjestu, seoskom imanju u Adžamovcima, djedovini dr. Đanića gdje su godinama dolazili i dolaze kao na energetski izvor. „Volimo ga mi ali vole i naša djeca i prijatelji, što nas posebno veseli" kažu. Vinograd, voćnjak, travnjak, cvijeće, izobilje raznog voća na gotovo devet tisuća kvadrata, dovoljno je za rekreaciju svih ali i punjenje baterija za nešto manje idiličnu svakodnevicu. Nakon pola stoljeća ljubavi, uspješnog braka, karijera i ne-odustajanja od novih izazova, pitam ih bi li što mijenjali kada bi mogli vratiti život… a oboje odgovaraju kako baš ništa ne bi mijenjali, svjesni kako su, uz dobro zdravlje i uspjeh u poslu, temelj dobrog života ljubav, uspješna djeca, međusobno poštovanje, odanost - čega u njihovoj kući nikada nije manjkalo.