U Slavonskom Brodu život staje. Zatvaraju se trgovine, ugostiteljski objekti. Zatvara se skoro sve. Pa i ljudi. Zatvaraju se granice, opustjela turistička odredišta, sezona upitna. Ako preživimo, ekonomska recesija nam ne gine. Škola se seli na TV, javljamo se liječnici na telefon. 'Nigdje ne idite i ne izlazite.' - tako nam savjetuju. A i prije ove pandemije dosta nas bilo je zatvoreno i u samoizolaciji. I prije ovoga ljudi su bježali jedni od drugih, čak su i djeca bježala od svojih roditelja. Ali ne da ih ne zaraze.

Korona je, ipak, izgleda samo test ili izazov, ne toliko preopasan, ali jako brz i 'skočan', s talentom za odabir stanodavca. Ovaj virus nam šalje poruku kako trebamo biti drugačiji. Možda nam se um razbistri te shvatimo kako ipak nismo sami na ovom svijetu. 

Teško je, a možda i nezahvalno i dosta osjetljivo, pisati pozitivno o bolesti Covid-19, narodski zvanoj Korona, točnije o njenom utjecaju na naš život. Zamislimo, da je smo prije samo dva tjedna slušali naše, a i svjetske političare, kako govore da je zdravlje iznad ekonomskog rasta. Svi bi kazali kako su oni malo skrenuli s pameti. A danas vidimo i slušamo od političara kako je glavni cilj zdravlje. Nestalo je i terorizma, i migranata, i ratova i nacionalizma. I to sve preko noći.

I ovaj virus ima svoj život. Živ je kao i čovjek. Samo što je čovjek izgleda zaboravio da osim njega na ovome svijetu ima i drugih živih bića. I sva ta druga bića bore se za svoj život, kao što se bori i čovjek. 

Nije ovo priča o dobroćudnosti virusa. Svaki život se bori za svoj prostor, pa tako i Korona.

Ovaj virus je ogledalo našeg djelovanja u Amazoni prošlo ljeto, sječa šuma, uništavanje prirode. 'Čovjek-virus' napao je prirodu, i to sve zbog profita, novca, ne nužnog, već onoga koji je 'kruh povrh pogače'.

Korona nas guši, ne zato što nas mrzi, ili da uživa preko svako mjere, kao što to samo čovjek radi, već naprosto virus želi živjeti. Zato čovječe, shvati da treba naći mjeru, treba izgraditi suživot među svim bićima. Živjeti zajedno, jedni s drugima, a ne na štetu drugih. Zato čovječe, ne zaboravi, nisi sam na ovoj planeti. 

Očito taj virus nema više gdje živjeti. Broj životinja i životinjskih vrsta drastično se smanjuje, nestaje mu prirodnog životnog prostora. Trenutno je virusu dobro, našao je novo stanište. U tijeku je dijalog s novim stanodavcem, homo sapiensom. Dijalog baš i nije uspješan, jer čovjek i nije neko biće za dijalog. Jer čovjek nije naučio postupati razumno. Zašto bi kada može nasilno i okrutno prema svim drugim bićima. Zato bar sada sva priroda diše punim plućima, jer je čovjek zbog straha za samog sebe ostavio prirodu.

Korona nije prijetnja sezoni, ona nije uzrok recesiji, niti je udar na naše blagostanje. Čije blagostanje? Onih dvije trećine čovječanstva koji nemaju pitku vodu svaki dan. Onih dvadeset tisuća djece što svaki dan umire od gladi. Virus gladi toliko ubija svaki dan, i cjepivo za to postoji, a zove se hrana. I to nećemo čuti nigdje u medijima samo zato što taj virus gladi ne ubija bogataše.

Korona je, ipak, izgleda samo test ili izazov, ne toliko preopasan, ali jako brz i 'skočan', s talentom za odabir stanodavca. Ovaj virus nam šalje poruku kako trebamo biti drugačiji, kako trebamo živjeti drugačije, paziti na one „neproduktivne" – starije, bolesne i djecu. I dok smo zatvoreni u svojim domovima, popričajmo sami sa sobom. Koliko god to glupo zvučalo, možda nam se um razbistri te shvatimo kako ipak nismo sami na ovom svijetu. 

Jedan mali i sićušni organizam pojavio se kao ogledalo naše civilizacije. I opet čovjek vidi priliku da ga smlavi i ubije, kako obično to čini s prirodom, a ne vidi priliku da se sam promijeni. Ako iz svega ovoga čovjek nauči redovno prati ruke, već je postignut uspjeh, a kamoli nešto više. I za kraj, navest ću rečenicu jednog čovjeka koji se oporavio od zaraze: „A što ako ja nekog zarazim?" Sama činjenica da je tim pitanjem pokazao brigu za drugog, već je veliki korak naprijed za današnjeg čovjeka okrenutog prije svega samom sebi.