Sedmi je mjesec, mjesec srpanj. A sami spomen ovoga mjeseca kod nas, ali i kod svih civiliziranih naroda i kulturnih pojedinaca, budi i oživljava sjećanja na strašan, poslije Holokausta, najveći zločin u Europi, genocid u Srebrenici. Sama pomisao da su ubijene 8372 osobe u par dana u jednom gradu ledi krv u žilama i oduzima i moć pisanja o tome.

I majku iz Srebrenice, i majku iz Vukovara, i majku iz Somalije, i majku iz Iraka na isti način bole duša i srce. I svaka majka iste suze lije. I svako zlo bilo gdje počinjeno učini netko tko se čovjekom zove. Da, čovjekom se zove.

Teško je bilo što reći, napisati, ako znamo da je ubijeno 8372 osoba. Koliko je suza proliveno i utkano u ovu svaku brojku? To je nemoguće znati. Koliko je molitvi upućeno, svijeća zapaljeno, kletvi izgovoreno? Koliko je trenutaka tišine obuzelo naše ljude kao tihi spomen počasti za besmrtne duše tih pokojnika? Tu vrijeme staje. Tu brojevi prestaju. Tu čovjek svjedoči s kakvim ljudima živi. Tu se duša sakrije da nemoćna ponudi utjehu. Tu se vrijeme ne može mjeriti brojevima. Tu čovjek prestaje biti čovjek.

Ratovi, progoni, ubijanja, etnička čišćenja, silovanja, zatvori, mučenja zvjerska ubijanja, genocid, potoci krvi, majčine suze. Nabrajamo sve ovo, i pitamo se živimo li doista u 21. stoljeću. To nisu postupci koje bi činio moderni čovjek i to u srcu Europe, civilizirane Europe. Možda ne bi bilo ništa čudno spominjati ove termine da živimo u robovlasničkom sistemu, ili negdje u rimskoj provinciji, ili nekom totalitaritičkom režimu. Ali i za to doba je previše. 8372...

U Srebrenici 8372, kod nas u Vukovaru 1700 ubijenih, više od 4000 ranjenih, oko 4000 zarobljenih, i na tisuće nestalih, silovanih i prognanih. U srcu moderne, napredne i civilizirane Europe. Vukovar je mjesto posebnog pijeteta. To je mjesto natopljeno potocima i krvi i suza. Srebrenica i Vukovar, dva mjesta koja dosta toga povezuje. Pokolji i masovne grobnice, svirepa ubojstva, silovanja, potci krvi i lokve suza. Uplakane majke Vukovara i Srebrenice imaju jedinu želju - naći bar jednu kost i pokopati, i doći na grob ili mezar svoga muža ili sina. One su te koje ne odustaju, koje pronose istinu o zločinima. Hrabre majke Vukovara. Hrabre majke Srebrenice. Njihove suze su sada u srcu i duši. Njihove oči su presušile, a pogled im je čvrst. Taj pogled traži tu barem jednu kost. I nikada nisu izgubile nadu. One nikada neće odustati.

Zar se ovo životom zove? Zar se ovo događa u modernoj Europi? Dok svi nijemo promatraju. Ali nije to samo bilo kod nas. Bilo je toga i prije. I diljem Europe i diljem svijeta. A toga ima i danas. Kršćani danas u Sjevernoj Koreji svoje vrijeme provode u zatvorima, logorima i na mučenjima. Somalijski kršćani danas su gladni i nemaju niti kruha niti vode. Irački kršćani su protjerani iz svojih domova i spavaju na ulicama. I uzimamo li pouku i poruku iz toga. Što nam je zajedničko? Zajednička je naša bol, naša patnja, tuga i žalost. Svima nama, bili katolici, muslimani, Hrvati ili Bošnjaci. Zajedničke su naše porušene kuće, spaljena ognjišta, raskomadana ljudska tijela. I majku iz Srebrenice, i majku iz Vukovara, i majku iz Somalije, i majku iz Iraka na isti način bole duša i srce. I svaka majka iste suze lije. I svako zlo bilo gdje počinjeno učini netko tko se čovjekom zove. Da, čovjekom se zove.

Prije dvadeset stoljeća, prije šest stoljeća, prije pedeset godina, prije dvadeset i osam godina, prije dvadeset i četiri godine.

Moj strah od zaborava je veći od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan. Trebamo pamtiti, opominjati. Zločinci ne smiju biti heroji. I vrijeme će pokazati je li projekt zločina u Vukovaru i Srebrenici završen, a to će ovisiti o nama. Koliko smo spremni da se otrgnemo od kulture zaborava  i prenesemo na svoje potomke kulturu sjećanja.

Molimo Te, Bože,

Da tuga bude nada,

Da osveta bude pravda,

Da majčina suza bude molitva,

Da se više nikada i nikome ne ponove Vukovar i Srebrenica.