VREMENA i običaji stalno se mijenjaju. Ono što je nekad bilo normalno, danas je nepojmljivo. Sjećajući se svoje mladosti, neminovno vučemo usporedbe sa sadašnjošću, i pitamo se, kako to da smo ovako dobro ispali s obzirom na surove uvjete u kojima smo odrastali.

U školi je bilo i odličnih i vrlo dobrih, i dobrih i dovoljnih. Bilo je i onih s nedovoljnim ocjenama. I to je bilo normalno, koliko god nekome to nenormalno zvučalo. Bili smo prijatelji i s onima koji su znali i koji nisu. Svi smo se družili i svi smo bili isti. A onda su došla neka nova vremena. I onda se sve okrenulo naopačke.

Znalo se u koje vrijeme je koji obrok, i nije bilo dizanja sa stola dok se sve ne bi pojelo iz tanjura, bez obzira na naše molbe, kukanja i suze. Jeli smo puno voća i povrća, a mame su nam pravile kolače, jer je kupovnih slatkiša bilo malo ili su nam bili skupi.

Kada bi dobio lošu ocjenu, sam bi bio kriv, a učitelji su bili autoriteti koje se poštivalo. Zadaća je bila samo naša obveza i pisali smo je sami. Roditelji su rijetko odlazili na informacije, a kada bi saznali da smo popustili u školi, završili bi u kazni dok ne ispravimo loše ocjene.

Nije bilo video igara, igraonica, mobitela, ni tableta, već smo se igrali na ulici s ekipom iz susjedstva i sami smišljali igre. Unatoč tome, nismo postali uličari niti propaliteti. Kada bi nas roditelji zvali doma, dovoljan bi bio samo jedan povik ili pogled s prozora. Naša igrališta nisu imala gumenu podlogu, nismo nosili kacige, štitnike za ruke i noge. Vječno smo bili krvavih koljena i puni masnica. Unatoč tome, danas nemamo traume iz djetinjstva.

Sve to bilo nekada, ne tako davno.

U školi je bilo i odličnih i vrlo dobrih, i dobrih i dovoljnih. Bilo je i onih s nedovoljnim ocjenama. I to je bilo normalno, koliko god nekome to nenormalno zvučalo. Bili smo prijatelji i s onima koji su znali i koji nisu. Svi smo se družili i svi smo bili isti.

A onda su došla neka nova vremena. I onda se sve okrenulo naopačke.

Došle su neke nove generacije učitelja, ali i nove generacije učenika i roditelja. Danas živimo u društvu gdje svaki učenik misli da je odličan, i jedini koji to misle više od njega su njegovi roditelji. Moraju biti najbolji, najpametniji, najljepši, najsređeniji...

Danas se u školu dolazi i kada je roditeljski i kada nije, a najviše kada dijete odlično, dobije ne tako odličnu ocjenu zbog svog odličnog neznanja. Roditelji traže uvide, razgovore, pregovore, pišu ministrima, savjetnicima, prijete odvjetnicima, tužbama...

Optužuju se učitelji da su protiv njihovog djeteta, da nije tako u udžbeniku, da taj učitelj pojma nema, da će dijete prebaciti u drugu školu, jer tamo učitelj daje odlične ocjene kada učenik ne zna ništa.

Danas odgajamo i obrazujemo djecu, koja za svaku izgovorenu rečenicu traže nagradu, za svaki zadatak ili vježbu pitaju je li to za ocjenu, za svaki loše urađeni test, pitaju tko to pravi, i da li će ponoviti sve dok ne budu zadovoljni svi, ponajviše roditelji. jer ako dijete nema prosjek bar 5.1, to je neuspjeh. Ili ne daj Bože na testu ne osvoji 41 bod od mogućih 40. Slušamo priče o upisima u srednje škole. Svi žele samo najbolje škole za djecu. Nitko neće biti obrtnik, kuhar, automehaničar. Svi žele biti doktori, ministri, odvjetnici, političari, biznismeni

A tek pred sami kraj školske godine, tek tada su učitelji najtraženiji. Traži ispravak ocjena, treba prosjek podići, treba popraviti 'neodlične' ocjene za 'neodlično' znanje. Jedino je možda više tražen ovih dana neimar Lovro, što sagradi štalu, i preko noći nikoše vile. No, ostavimo mi Lovru i njegove štale.

I tako bijaše jednom jedna škola u kojoj su se učila djeca da budu ljudi, i da bi nekada svojim trudom i radom dobili diplome. A danas učimo djecu da dobiju diplome kojima će dokazati da su ljudi. A ako kojim slučajem i ne dobiju diplome, nije problem. Može se kupiti. Čak i na leasing.