NEKI dan, vozeći se jednom ulicom u našem gradu, zaustavim se na semaforu jer je bilo crveno svjetlo, u traci za skretanje lijevo. U desnoj traci, dolazi audi šestica, kabriolet, austrijskih registarskih tablica. Vozač je neki tip s onim velikim sunčanim naočalama koje imaju svjetlucave ukrase i koje pokrivaju pola lica. Tip ne djeluje kao Austrijanac, da me ubiješ. Mokro zalizana kosa, na ruci velika tetovaža šahovnice, a pored njega otmjena dama sa napučenim usnama koje kao da nisu njene. Iz zvučnika auta 'ispada' gromoglasni turbo folk. Iskren da budem, oboje djeluju kao izgubljene karike teorije evolucije. Situacija od koje ti probava proradi.

Upalilo se zeleno svjetlo na semaforu, i naš je audi mužjak, jer je valjda to vrjednije od alfa mužjaka, čvrstom lakiranom cipelicom opalio po gasu i iz desne trake za smjer ravno, otišao lijevo. Audi je zapjevao poput Pavarottija, hračnuo iz sva četiri auspuha, a za njim je ostala samo ćirilična abeceda iz zvučnika koja je izgarala u milozvučju cvrčanja vrućeg asfalta.

Na to sam imao itekakvu reakciju. Nije to bio neki moj iskreni smijeh dragosti, priznajem, bio je to više zloguki, pakosni smijeh razdraženosti. Tada sam prvi puta iskreno poželio da netko pojača cajku i zavijanje kojotice na ćirilici.

„Daj, pojačaj tu cajku" mumljao sam si u bradu, a spomenuo sam mu i majku. Potiho, ali od srca. Jadna majka, možda štuca, ni kriva, ni dužna. Ali dogodi se ponekad, koliko god da paziš.

A možda je čovjek, doduše, ipak samo krivo procijenio hrvatski mentalitet te je riječ o jednom kulturnom Austrijancu, koji se ružičastom košuljicom s krokodilčićem pokušava uklopiti u naše društvo.

Nebalkanizirani mozak nije u stanju podnijeti neartikulirano milozvučje istočnih susjeda. Ili možda danas ipak jeste, i to s lakoćom. I to dobrovoljno.

I palo mi je odmah na pamet kako bi bilo dobro napisati crticu, kolumnu, o ovoj anegdoti. Jer ne mogu dokučiti - kako voliš cajke i ćirilicu iz zvučnika, a mrziš ćirilicu kao pismo. Mogu razumjeti mržnju za ćirilicu kao pismo, jer ona slovi kao „neprijateljsko pismo". Ali odakle ovolike cajke kod nas? Njihove „zvezde" već desetljeće pune ne samo prigradske, nego i gradske diskoteke, klubove, dvorane, arene, pa čak i lokale koji slove kao dnevni lokali. Cajke su postale omiljeni soundtrack nove „zlatne mladeži" i glazbeni mainstream za najširu publiku.

Groznica subotnje večeri u Hrvatskoj već je godinama istoznačnica za cajka-partyje, odnosno mutirane urbane derneke na kojima iz zvučnika ugostiteljskih objekata čujemo „ćirilične pesme".

Cajke su danas požderale glazbeni ukus u Hrvatskoj, glazbenu scenu, cajke su požderale medije. Gdje god se okreneš cajke, 'na ćirilici', a i dalje tvrdimo mrzimo ćirilicu. Odeš do banke, na šalteru vidiš curu s krznenim čizmama oderane pudle i sto kila šminke, a na mobitelu joj zazvoni cajka.

I tako dogodilo se. Polako ali sigurno, hop, hop... lagano iz predgrađa, iz nekih opskurnih mjesta, lokala pomalo sumnjiva morala, sasvim neprimjetno, poput kakve pošasti, prenosive zarazne bolesti, cajke su stigle i u srce svakog grada. I uveliko i u domove.

I eto nas tu gdje jesmo. Rado slušamo cajke, mrzimo ćirilicu. Ali što nas to briga. Zašto da se čudimo ovome. Jer ima tamo još čudnijih koji traže kojekakve referendume.

Jedna vodeća svjetska istraživačka mreža, prošle je godine objavila rang ljestvicu država prema kvaliteti njihovog visokog školstva za 2018. godinu. U tom je istraživanju hrvatsko obrazovanje dosegnulo dno u Europi. Možda bi, da onaj lik u ružičastoj košulji s krokodilčićem, s početka ove kolumne, studira kod nas, stanje bilo sigurno bolje.

Ali kome još treba znanje dok trešti ćirilica iz zvučnika.

I hoćemo li i dalje biti ubijeđeni kako mrzimo ćirilicu? Htjeli priznati ili ne, ćirilica, bar ona iz zvučnika, postaje dio nas.