OD svega što postoji na ovome svijetu, najviše što nas može unerediti, dotući, ubiti na mrtvo ime, jeste naša sujeta, mržnja prema drugom, a sve sa zanosom vlastitih emocija. Iz toga proizilazi samo naša, ljudska slabost. I uvijek nam je na prvom mjestu obezvrijediti drugog, poniziti, pa makar to bilo i na štetu nas ili našeg društva. Ali to smo mi. Niti požari, ni potresi, ni poplave... Sve je to ništa u usporedbi s onim što je u nama. Netko je rekao da se pravi boj bije u nama. I tko god da je, pametno je zborio. Jedan čovjek - jedan cijeli svijet.

Od svega što postoji na ovome svijetu, najviše što nas može unerediti, dotući, ubiti na mrtvo ime, jeste naša sujeta, mržnja prema drugom, a sve sa zanosom vlastitih emocija. Iz toga proizilazi samo naša, ljudska slabost.

Priznat ćemo da je zlurado doba u kojem živimo. Nikad toliko zluradosti, nikad toliko hladnoće, rezerviranosti. Pa nikad više niti podjela. Jedni su za štrajkove, drugi protiv, jedni su uz silovatelje maloljetnica, drugi protiv, jedni su za dvojezične natpise u Vukovaru, drugi protiv, jedni će braniti gradonačelnika Vukovara za, najblaže rečeno, nekulturan čin prema jednom vijećniku, a drugi će ga napadati. Jedni će reći, ako može u Istri dvojezičnost na talijanskom jeziku, a Istru su nekad isti ti bili okupirali, kako ne može u Vukovaru. I tako ćemo svaki dan dijeliti se na ove i one, prebrojavat ćemo se. I vrijeme prolazi. Tako živimo. A oni, gore, što nam sude i nude nekakva povećanja plaća, sretno trljaju ruke. I samo na trenutak da zastanemo, i upitamo se: „Da, i ja sam čovjek, a gle čuda, i oni što ne misle kao ja, pa i oni su ljudi." Ali to nećemo nikada priznati, bar javno.

I to nas stavlja u položaj u kojem se možemo osmotriti samo preko nišana. No, zašto je kod nas toliko negativnih misli, da ne kažem zlih? Zar se ne bi trebali zapitati. Čini se da ljudi zbiljski odahnu i postanu ljudskiji tek kada netko od naših neistomišljenika umre ili poludi. Tada dolazi sreća, ushićenje. Ali i onaj koji nas je napustio, donedavno je bio tek samo jedan iz zajedničkog nam stada, naspram kojeg se škrgutalo zubima.

A nisu samo naše ideološke, vjerske, rasne, nacionalne, i ne znam kakve sve više nisu poznate kod nas. Naslušao sam se ovih riječi: „Pederu! Što si to obukla nakazo? Debela spodobo! J....., glup si! Kako možeš biti tako retardiran?! Bijednik, nosi cipele iz Lidla!"

I to su naši najveći problemi. Tu staje sve. Sve ostalo je idealno. Obećana Švicarska naše drage KGK je postala java. A možda i jeste realnost. Jer ako poslušamo govor našeg premijera u Saboru, koji je govorio u srijedu, možemo zaključiti, da doista živimo u Švicarskoj. Naša zemlja u očima dragog nam premijera je opisana kao jedna uspješna, napredna, prosperitetna, socijalno osjetljiva, gospodarski realizirana zemlja, a ne zemlja uhljebistana.

Ali želim vjerovati da ovdje postoji svijet u kojem se srećemo bez fige u džepu. I u kojem su riječi premalo za razgovor, pa se priča da postaješ jedno. Bez obzira kojim jezikom pričao, hrvatskim, srpskim ili talijanskim. I bez obzira gdje živio, u Slavoniji, Dalmaciji, Istri...

I gdje nećemo doživjeti silovanja maloljetnica, i gdje neće biti štrajkova, i gdje ne mora niti darova vlasti u vidu povećanja plaća, i gdje se nećemo prebrojavati, vagati. I gdje nećemo korisiti boje kako bi jedni bili plavi, drugi crveni. Pošteno raditi, ne biti uhljebi. Zastati na trenutak, i pomisliti: „Da, i ja sam samo čovjek!" Za našu sreću, za sreću našeg društva, za sreću naše djece. I tada ćemo imati onu obećanu Švicarsku u našoj državi.