JOŠ uvijek svi se sjećamo kada su naša sela bila naseljena - što ljudima, što životinjama. Kada bismo pogledali u te seoske kuće, izgledale su sirotinjski, bez fasade, s lošim prozorima, oronule. Ali te kuće su istinski posjedovale bogatstvo - djecu. Iz takvih se kuća uvijek čuo smijeh ili plač. Razgovori roditelja i onih starijih koji su živjeli zajedno, miješali su se s onim dječjim. I sve je to stvaralo jednu predivnu sliku i osjećaj pripadnosti Božjem svijetu.

Možda bi demografska slika bila dosta drugačija, da se  broji sve što se naziva bebama, jer znamo da  često vlasnici životinja kada se okoti neka njima draga životinja, njihove mladunce nazivaju bebama, ali eto hvala Bogu, još uvijek se broje samo ljudi.

I onda nam jednoga dana dođe vijest iz dalekog i „demokratskog" svijeta kako ćemo svi pomrijeti od gladi zbog velikog broja stanovnika, ako se nastavimo ovako razmnožavati, i mi ljudi, i životinje.

Po toj direktivi nužno je bilo ograničiti porode jer ipak probudili su strah kako ćemo početi umirati od gladi i to najviše oni koji se najčešće kunu u osnovna ljudska prava i slobode, kao što je pravo na život.

S obzirom na to da sirotinja ionako nema budućnosti, a još je manje ima kada je na selu, bilo je nužno krenuti u veće gradove za boljim životom. Koliko smo samo puta čuli rečenicu: „Ovdje više nema kruha.". 

I nakon ovog straha kojeg nam nametnuše, nije trebalo puno proći da kuće ostanu same i prazne na ognjištima, štale srušene, polja neobrađena. Na strah od rađanja toliko se utjecalo da smo skoro pa postali sterilan narod.

Te naše seoske kuće nisu bile velike, ali nikad nisu bile toliko tijesne da se kalkulira nerođenom djecom. Pa niti su svi ukućani radili, niti su svi imali izvore prihoda, ali su svi bili sretni, vedri, znao se red u kući, poštovao se roditelj, stariji... a danas?

Samo u jednoj prostoriji je bila peć koju se ložilo i tu se sjedilo i razgovaralo. Svi su ukućani znali sve jedni o drugima... a danas?

Kao i svugdje, bilo je i ljubavi i razmirica, ali sve se to rješavalo u jednoj prostoriji... a danas?

Molila se krunica ili tespih zimi, za stolom u kući, a ljeti ispred kuće ili pod hladom voćke. Bili smo svi jedni uz druge, susjedi  bi dolazili i odlazili, a tako i mi njima... a danas?

Nedaleko od tih kuća, u istom dvorištu ili avliji, rastao je jedan drugi svijet, onaj životinjski. Štale su bile pune blaga, raznovrsnog... a danas?

Pas, mačka, krava, kokoške, svaka životinja imala je svoj zadatak - služiti ljudima, tako nam kazuju sve Božje Knjige. Skoro da se živjelo u istom domaćinstvu i zajedništvu sa životinjama, ali nikad niti jedna ta životinja nije bila član naše obitelji. Ljudi su živjeli s ljudima, a životinje s životinjama, a sve po Božjoj prirodi... a danas?

Odosmo za boljim životom u veće gradove, i zaboravismo sve to, ali ne samo to, nego i mijenjamo ljudsku narav i Božji naum života na ovome svijetu, a u svemu tome veliku „pomoć" nude nam velika „demokratska" društva. Na našim televizorima sve češće gledamo i slušamo priče o istospolnim zajednicama i njihovim pravima, sve češće uočavamo slike - muškarac, žena i pas u krevetu. Jesu li ovo slike današnje moderne obitelji, jesu li ovo slike naše budućnosti?

Ove današnje jeftine floskule uče nas da zaboravimo jedno osnovno, a to je da obitelj čine ljudi, a ne životinje.

U čovjekovoj je naravi suživot s prirodom i životinjskim svijetom. Uistinu, Bog je stvorio životinje zbog čovjeka, da živi okružen životinjama, ali bježeći od siromaštva, čovjek pobježe i od prirode i od životinja.

Danas često čujemo tvrdnje kako je životinja bolja od nekih ljudi, a to nam zapravo samo potvrđuje i jasno pokazuje, koliko se suvremeni čovjek odmaknuo od Boga i samog čovjeka te stvorio nekakvu vlastitu  duhovnost po kojoj životinja ima vrijednost čovjeka.

Svjedoci smo vremena u kojem se više ne čudimo što životinje spavaju s ljudima, voze se u autosjedalicama, nose ljudsku odjeću, odazivaju se na ljudska imena, a s druge smo strane svjedoci kako se ubijaju nerođena djeca, a ona rođena napuštaju bez milosti. 

Pa trebamo li se zapitati zašto sve rjeđe viđamo očeve i majke s kolicima za djecu, a sve češće naljepnice na vozilima: 'Psi u autu' . Više vremena provodimo sa životinjama nego sa svojom djecom, više "odgajamo" životinje nego djecu.

Danas često čujemo kako je pas dio naše obitelji, i kako će on prije pomoći nego čovjek. To su samo medikamenti za savjest. Isto kao što će se autore ovakvih i sličnih tekstova proglasiti mrziteljima životinja, prirode ili ljudi drugačijih seksualnih opredjeljena.

Trebamo li slušati o pravima istospolnih zajednica, mogu li usvojiti djecu, mogu li žene u istospolnim zajednicama rađati uz potpomognutu vantjelesnu oplodnju i tome slično... pa ćemo onda sigurno početi slušati može li se njihov krevet, u kojem spavaju, nazvati bračnim krevetom ili nekako drugačije. I zamislimo, sutra će netko oženiti npr. kćer te dvije žene pa će, ni kriv niti dužan, imati i dvije punice.

A na drugoj strani vidimo koliko su u pojedinim zemljama ljudi obespravljeni, bez ikakvih prava i sloboda... zašto?

I za kraj, možda bi demografska slika bila dosta drugačija da se broji sve što se naziva bebama jer znamo da  često vlasnici životinja, kada se okoti neka njima draga životinja, njihove mladunce nazivaju bebama, ali eto, hvala Bogu, još uvijek se broje samo ljudi.