SLAVONSKI Brod ovih je dana poprište velikih događanja. U goste nam dolaze premijer Andrej Plenković i pjevač Miroslav Škoro. Rekli bismo malo smo važni, jer ovih dana stizat će nam velike face. Vjerujem da su nas toliko poželjeli kada dolaze, a i mi s nestrpljenjem iščekujemo trenutak kada će ući u Slavonski Brod.

Narod je taj koji i ovome suvremenom kolektivnom kaosu najodgovorniji. Birajući uvijek iste ljude, koji se sele od stranke do stranke, mijenjaju boje i ideološke predznake, mi biramo nastavak postupnog propadanja sebe samih i zemlje u kojoj živimo.

Ali ovaj prvi, neće pitati kako nam je i htjeti pomoći, a ovaj drugi neće pjevati. Misija njihovog dolaska znana je i vrapcima na granama.

Još u starome Rimu vrijedila je izreka – Povijest je učiteljica života. Vrlo je zanimljivo kako naši suvremeni i svevremeni političari nisu ništa naučili iz povijesti. Ustvari, naučili su jedno – kako dobro živjeti na račun drugih.

Na ovim, južnoslavenskim prostorima politika je postala 'lovačko društvo', jer dolaskom na političku scenu, otvaraju im se širom vrata velikog lovišta za stjecanje lovine, ustvari imetka.

Kako bi došli na vlast, oni lakovjernoj raji obećavaju sve i svašta, pa će tako biti i danas u Slavonskom Brodu. Među rajom je sve više onih koje političare i njihovu politiku sve više preziru i ne žele imati s njom nikakva posla, pa zato u većini i ne izlaze na izbore. Čineći tako upravo ono što političarima i najviše odgovara, jer na izbore uglavnom izlaze samo njihove interesne skupine, i desnih, i lijevih, i srednjih.

Danas vidimo puno 'prebjeglica' iz jednog lovačkog društva u drugo, iz drugog u treće, i tako u nedogled.

Na sceni je vlastoljubiva politička mutež i politički kupleraj. Pojedini na liste stavljaju sestre, neki svoje priležnice, tetke, strine. Pa nije ni čudo da imamo toliko kandidata. Više i od nekih najmnogoljudnijih država.

Stječe se dojam da će političke pozicije zauzeti političke „seoske lole i đikani", a inteligencija je gurnuta ne u drugi plan, već u peti. Iskreno rečeno, inteligencija to i zaslužuje, jer svojim ponašanjem i šutnjom daje mogućnost „seoskim lolama i đilkošima." Ovdje ćemo izuzeti par poštenih političara, koje ne možemo svrstati u isti koš s članovima 'lovačkog društva'.

Čini se kako je mentalno zdravlje našeg društva odavno otišlo u fazu akutnog stanja.

Zajedništvo koje je postojalo tijekom ratnih vremena, zamijenilo je međusobno otuđenje te parcijalni interes svakog čovjeka.

Ali narod je taj koji i ovome suvremenom kolektivnom kaosu najodgovorniji. Birajući uvijek iste ljude, koji se sele od stranke do stranke, mijenjaju boje i ideološke predznake, mi biramo nastavak postupnog propadanja sebe samih i zemlje u kojoj živimo. Prosječan čovjek nalazi se u jednoj, a lokalni ili državni činovnici i političari, nalaze u drugoj stvarnosti i dimenziji.

Ali možda kod njih vrijede druga pravila, koja mi ne znamo. Možda je politika uspješna samo onda kada je očišćena od morala. Možda su moral i politika dvije – ako ne već suprotstavljene – a onda sasvim odvojene pojave, međusobno nespojive. Možda državni poglavari, upravljači, vladari – ako žele biti uspješni – moraju zaboraviti i na moralne norme, i usmjeriti se na tehnologiju vladanja. I u konačnici, je li uspjeh važniji od moralnosti?

Zato će dva naša velika gosta upirati jednim prstom u sve loše kod rivala, jer su svjesni da tako mogu „užicati" poneki glas. A preostalih devet prstiju iskoristit će na drugačiji način. Znamo već koji. Vidimo i kako postaje popularno pokazivanje srednjeg prsta jednom s naših lista. Zato ostaje vidjeti hoće li i Brođani danas pokazati Miroslavu Škori srednji prst?