Riječ football rasprostranjena je širom svijeta. Kod nas je to nogomet. Kažu najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Još od vremena kada je u svojim praizvornim oblicima bio gruba, spontana i slabo regulirana igra za, uglavnom, siromahe, igrana po livadama i ulicama prema lokalnim pravilima, u neprecizno definiranom prostoru, i bez jasnog vremenskog određenja, nogomet je baštinio onu dimenziju koja je nadilazila njegovu rekreativnu i radoznalu narav. Ali to je sve povijest.

Nogometna arena postaje manje-više kontrolirani model širih društvenih zbivanja, a u izvjesnom smislu i laboratorij progresivnih i regresivnih društvenih političkih trendova, budući da generira sve vanjske elemente današnje demokracije. Danas ne samo totalitarni režimi, već i oni demokratski, sve veću pozornost posvećuju nogometu. Veću nego bilo kojem drugom obliku visoke pučke kulture, kazalište, film, glazba, književnost…

Za današnji moderni nogomet trebamo zahvaliti Englezima, koji su nogomet, preko svoje moći i ugleda, uz jezik, vojsku i vjerske misionare izvozili i sportski ethos.

Danas je nogomet više od sporta. Po svojoj prirodi, kao oblik masovne pučke kulture, ima vodeću ulogu u konstrukciji i učvršćivanju društvenih identiteta, ponajprije lokalnih i nacionalnih. U konstrukciji tih identiteta, nogomet rigidno ali spontano naglašava razlikovanje od drugih i suprotstavljanje drugima.

Nogomet može postati i lakmus papir za one geopolitičke igre. To je vjerojatno postalo od onoga trenutka kada je nogomet postao najvažnija sporedna stvar na svijetu. Kroz boju dresova, grbova ili porukama na majici ispod dresa, danas se mogu poslati velike poruke. I ružne i dobre. 

Primjer Ukrajine koja je na skoro završenom Euru imala mapu svoje države s anektiranim Krimom i sloganom koji je korišten u Drugom svjetskom ratu. Ili naši „Vatreni", koji su imali šahovnicu na dresu s prvim bijelim poljem. Ovdje prestaje nogomet i počinje nešto drugo. 

Danas je nogomet postao simbol za moć i novac.

Nogomet u današnjem vremenu postao je predatorski biznis desetak najbogatijih klubova u kojima je koncentrirano sve najbolje što se nudi na tržištu talenata. Jer za bogate šeike to je samo sitniš.

Nogomet kao takav i dalje je svetkovina, uhodani obred slavlja i pobjeda, tuge i poraza. Valjda je to jedina igra u kojoj se plače i zbog sreće i tuge, zbog koje se odlazi i u kafiće i kladionice, koji se igra i na travi, snijegu ili pijesku. Valjda je to jedina igra u kojoj i ne mora biti golova a da je uzbudljiva. Ali i dalje je nogomet biznis prve klase.

Izgleda osim one svoje iskonske čari umijeća loptanja, danas u nogometu politika i biznis vedre i oblače. Nogomet je postao igra bez lopte. Nema zaleđa, prekršaja, nije potreban ni VAR.

U Lijepoj našoj politika i nogomet oduvijek su bili nerazdvojni, ali nikad priznati partneri.

Naime, jučer je cjelokupni unosni nogometni biznis kroz upravljanje HNS-om preuzeo Marijan Kustić, predsjednik ličkog HDZ-a. Inače, u svojoj mladosti Kustić je bio poznati nogometaš NK Novalja. Vrhunac njegove karijere bilo je mjesto stopera u trećoj ligi. Naslijedio je Davora Šukera, nekadašnjeg igrača Real Madrida, a koji se smatrao samo marionetom bjegunca Zdravka Mamića.

Skoro uvijek visokopozicionirani članovi političkih partija ili bolje rečeno kapitalci, koncentriraju se  u najvišem izvršnom tijelu HNS-a. Možda samo slučajno žele zaposjesti nepolitičke organizacije i na taj način kroz politiku imati kontrolu nad unosnim nogometnim biznisom.

Od svih sportova, politika je oduvijek preferirala nogomet zbog njegovog statusa u javnosti.

Gospodari nogometnih terena tako mogu dirigirati raspoloženjima masa, kojih je na žalost sve manje. HAŠK Građanski ili Croatia, smatrao se veoma bitnim instrumentom vođenja države.

Dakle, nogometna arena postaje manje-više kontrolirani model širih društvenih zbivanja, a u izvjesnom smislu i laboratorij progresivnih i regresivnih društvenih političkih trendova, budući da generira sve vanjske elemente današnje demokracije. Danas ne samo totalitarni režimi, već i oni demokratski, sve veću pozornost posvećuju nogometu. Veću nego bilo kojem drugom obliku visoke pučke kulture, kazalište, film, glazba, književnost…

Jedini način da se nogomet ne svodi samo na slijevanje novca gledatelja i TV pretplatnika u džepove velikog kapitala, dok nogometaši bivaju eksploatirani svojim nastupima na pozornici, jeste ostvarivanje uzajamno prihvatljivih projekata demokracije i uključivosti i nogometnih klubova i navijača.

Davno je veliki Meša Selimović rekao: „Tri su velike strasti u životu – alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se mogu izliječiti nekako – od treće nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, gine, gubi ljudski lik." Još bi dodali, pa makar ta vlast bila i u nogometu.

Na žalost, Lijepa naša od tog poroka ne odustaje.