Jučer je u Svilaju svečano otvoren novi most preko rijeke Save. Sjatila se svita na most. Iz Europe, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Vrpcu su sjekle, ni manje ni više, troje škare. One jedne europske, pa bosanske i naše, hrvatske. I hvala Bogu neka nam mosta.

 „Sve su Drine ovoga svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ih ne smijemo prestati ispravljati."

Čovjek je još davno shvatio da ne može postojati bez mostova. Nekada je čovjek imao potrebu da podiže zidove i ogradi svoj teritorij, svoju imperiju. Još su sačuvani neki zidovi kao svjedoci prošlog vremena. Najpoznatiji među njima je Kineski zid. Neke današnje moderne državice zamijeniše zidine sa žilet žicom. Valjda im je to praktičnije i jeftinije. Možda i suvremenije. Svjedoci smo kako su i pojedinci svoja dvorišta ograđivali zidinama, čuvajući svoja imanja od tuđih pogleda, ali i lopova. Pojedinci i danas podižu zidine čuvajući valjda svoje milijunske vile od sirotinje.

Kada je srušen Berlinski zid, 1989. godine, vjerovali smo kako će se od tog vremena graditi samo mostovi. Ali dođoše čudne devedesete godine i porušismo jedni drugima i one koje nismo mi sagradili, a podigosmo nepremostive zidove i omeđismo svoj teritorij. Tako danas svatko ima svoj atar koji je omeđen i dobro čuvan.

Metaforički, a i bukvalno kazano, porušismo sve mostove i uništismo svaku mogućnost povratka na prijašnje stanje. Cilj je jasan – imati svoj atar omeđen i dobro čuvan od drugih.

A most, dok nije srušen, bio je građevina koja služi za prelaženje ljudi, roba preko rijeka, morskih tjesnaca ili velikih provalija.

Dakle, cilj onih koji su rušili mostove bio je spriječiti prelaženje ljudi, roba u svoj atar zbog nekakve opasnosti.

Most nije samo građevina ili djelo arhitekte. Most je puno više od toga. On uz svoju prvobitnu funkciju, predstavlja i simbol spajanja, povezivanja, obilježje je nekog mjesta. Mostovi, pružajući svoj odsjaj na mjesečini, grle dvije obale. Na mostovima su se rađale najveće ljubavi. 

Mnogi mostovi imaju svoju dugačku povijest. Postali su turistička atrakcija. Mnogi su opjevani u pjesmama, opisani u romanima, po njima snimljeni i filmovi. 

Onda dođu lude devedesete i nađu se budale koje poruše i mostove na Savi, na Maslenici ili Stari most u Mostaru. 

Najbolji opis mosta daje nam bosanski, srpski i hrvatski pisac Ivo Andrić u romanu „Na Drini ćuprija", za koji je dobio i Nobelovu nagradu 1961. godine. Njegov roman nije samo priča o mostu, most je samo motiv na kojem pisac vješto gradi priču. Njegova priča obuhvaća kulturu i običaje jednog mjesta - kasabe - u kojoj je sagrađen most. Naravno kroz njegov roman prikazana je i povijest naroda koji su tamo živjeli ali i sudbina pojedinca. Za pisca most je ključno središte u dobru i zlu, pa čak i u ratovima. 

Andrić je volio opisivati mostove, pa tako piše i kraću pripovijetku „Most na Žepi." U toj pripovijetci pisac se vodi idejom ustrajnosti u nekom poslu, bez obzira na sve nedaće. U svojim djelima Andrić želi pokazati, kroz simboliku mostova, da su narodi isti. Svi su jedno. Kroz njegova djela raskol među vjerama ne postoji, svi su povezani pomoću njegovog omiljenog simbola - mosta.

Kroz povijest izgrađeno je puno mostova. Neki, su izgrađeni u jednoj imperiji, a danas su se našli s druge strane zida.

Čovjek kao graditelj mostova, može izgraditi najveći, najljepši most. U trenutku ga može i porušiti. Čovjek daleko lakše podiže mostove preko rijeka, tjesnaca ili provalija od onih koje gradi među ljudima, prema drugom narodu ili drugoj kulturi. Rijetki su arhitekti koji uspiju podići takve mostove, a još ih je manji broj koji znaju obnoviti porušene.

Jer današnji čovjek, koliko god rušio zidove i gradio mostove, opet je svijet uredio po svojoj mjeri. Isti taj čovjek svijet je podijelio na atare okružene „zidovima", a mostovi su za tog čovjeka samo jedan punkt kojeg valja dobro pripaziti. Jer most za današnjeg čovjeka je samo jedan geografski toponim koji se obično nađe na granici njegova atara. Za granicu uvijek postoji mogućnost stvaranja nepoželjnih tenzija.

Vjerujemo kako su iza nas vremena rušenja mostova na rijekama, ali i vremena rušenja mostova među ljudima. Slušajući poruke s otvorenja mosta na Svilaju od predsjednice Europske komisije, predsjedatelja Vijeća ministara BiH i predsjednika hrvatske Vlade, još dublje vjerujemo da most nije samo građevina za prelazak ljudi ili roba, nego da most ima jednu veću ulogu i značaj. Možda će i "Ćuprija" na Svilaju povezivati sve narode kako je to nadahnuto kroz svoja djela isticao i Andrić.

Za kraj citirat ćemo Ivu Andrića: „Sve su Drine ovoga svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ih ne smijemo prestati ispravljati."