Slavonski Brod, Slavonija i cijela Lijepa naša ovih dana sa žaljenjem primili su vijest da je jedna mlada djevojka počinila suicid. Magistra pedagogije i antropologije A.Š., koja je radila kao pedagog u osnovnim školama na području Brodsko-posavske županije.

Sustav trebaju čini ljudi i samo ljudi. Pojedinci, ali ne strižači. Jer ako je više odgovornih i zdravih pojedinaca, i sustav će biti odgovorniji, bolji i efikasniji.

Nije tako davno bilo kada je Filip Zavadlav u Splitu ubio troje ljudi. Ili kada se desila tragedija u obiteljskom domu u Andraševcima, gdje je u požaru stradalo šest nepokretnih starijih osoba. Još nismo zaboravili pucnjeve na policajca i zgradu Vlade na Markovom trgu koje je počinio Danijel Bezuk. Svježe su nam i vijesti iz Šibenika i Vodica krvavog pohoda Branka Kolopera koji je likvidirao četiri osobe, pa onda i sebi presudio.

Kao da ovakve i slične stvari postaju normalne. Jesu li za ovakva dešavanja odgovorni sustav ili samo pojedinci?

Živimo u vremenu kada u jednom gradiću ravnatelj knjižnice može biti vodoinstalater. A nigdje ne piše da vodoinstalateri ne znaju čitati. Jedan vodoinstalater postao je i general Hrvatske vojske, a on je još školovaniji od nekih drugih, pričuvnih generala. Treba znati prišarafiti slavinu i odčepiti zahodsku školjku, a knjige danas može pisati tko god ima računalo.

Na primjer, zidar danas može biti u visoko elektronski sofisticiranoj državnoj firmi. Šoferi su danas u Lijepoj našoj visoki intelektualci i nemoguće je da neki od njih nije postao član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Lako je zamiješati malter, ali upravljati autobusom ili kamionom već je visoka znanost. Svi nabrojeni zanati, a ima ih još, zanati su istaknutih članova naših političkih partija. U našim političkim partijama zbilja ima svega. Ima i istaknutih bivših marksista, doktora znanosti, vitezova, akademika i polupismenih. Nije mi cilj omalovažavati nečiji posao ili zanimanje. Svi koji časno i pošteno obavljaju svoj posao uz određenu kvalifikaciju, časni su i pošteni ljudi, bili zidari, poštari, čistači, doktori, profesori ili ravnatelji. 

Sloboda nam je tolika, da ako želimo uživati, moramo se upisati u neku partiju, ali moramo biti oprezni u koju, da ne bi promašili. Kada se upišemo, naravno u onu pravu partiju, onda možemo birati što želimo raditi, bez obzira na školsku spremu ili kvalifikaciju. 

U minulih tridesetak godina, mnogi su se pojedinci totalno zatelebali u Lijepu našu. Naprosto je obožavaju, pa škripeći zubima pucaju od ljubomore ako se slučajno netko drzne njome vladati. Umislila sadašnja gospoda, a nekada drugovi, da je domovina njihova i samo njihova i da na nju polažu založno pravo. Oni zatelebani se prema većini građana odnose kao nekadašnji drumski razbojnici, otimajući sve do čega dođu. I onda se pitamo odakle Filip Zavadlav, Danijel Bezuk, Branko Koloper? Ili zašto je jedna djevojka digla ruku na sebe?

Zar je čudo što se osjećamo kao ovce koje njihov čoban redovito striže. Pa zar nije ovca još od biblijskih vremena namijenjena samo za žrtvu. Za potrebe ovih prvotnih.

Jasno nam je da je naš sustav uređen po mjeri onih koji redovito strižu, a nikako po mjeri nas, ovaca. Pa tko bi bio lud urediti sustav po mjeri ovaca.

Za njih je taj sustav perfektan, nikad ne zakazuje. 

A mi, gledajući našim ovčijim očima, vidimo kako svako malo zakaže sustav. Zakazao je sigurnosni sustav, zakazao je pravosudni sustav, zdravstveni sustav, školski sustav, sustav socijalne skrbi skoro da i ne funkcionira, sustav kontrole nam je nikakav, sustav prevencije i ne postoji. Dakle sustav je zakazao. A sustav je uređena cjelina koja se sastoji od elemenata koji su međusobno povezani da bi mogao funkcionirati. I funkcionira, ali samo za strižače ovaca.

Sustav trebaju čini ljudi i samo ljudi. Pojedinci, ali ne strižači. Jer ako je više odgovornih i zdravih pojedinaca, i sustav će biti odgovorniji, bolji i efikasniji.

Vjerujem da nema nikog među nama tko nije komentirao ubojstva u Vodicama i Šibeniku. Isto tako mnogi su komentirali odlazak s ovoga svijeta mlade djevojke. Ne može nitko ostati ravnodušan ili da mu suza ne krene kada čuje ili čita o tome. 

Posebno, nas je potresla smrt mlade pedagoginje, koja prije nego zaplovila prostranstvima s kojih više nema povratka, ostavila dirljivo pismo, koje se jučer i danas širi internetom, a koje treba biti upozorenje da nismo samo ono čime se bavimo, već prije svega ljudi koji trebaju sugovornika pogledati u oči, osjetiti njegovu bol, čuti njegov krik u pomoć. Vjerujem da u našem društvu ima puno ljudi koji hoće osjetiti nečiju bol, čuti nečiji krik u pomoć, i na kraju i pomoći, ali sustav je takav da im naprosto ne da to. 

I na kraju, tko će biti kriv za smrt mlade djevojke: sustav, pojedinci, ili možda netko treći? Možda odgovor na ova pitanja nikad nećemo saznati.

*Izražavamo iskrenu sućut obitelji i prijateljima 35-godišnje A.Š..