Prva osoba koju je svatko od nas ugledao u trenutku dolaska na ovaj svijet bila je mama. To je biće koje želi svoje potomke, a onda ih voli. Tijekom života razvija se jednako tako i privrženost djece prema roditeljima, posebno prema majci. Beba vrlo brzo nauči tko zadovoljava njene potrebe i to odlično zna iskazati, iako znamo da beba nema razvijen govor.

Rađala je djecu pod granatama i bombama, bez struje, vode, u podrumima. Neke majke su izgubile svoju tek rođenu djecu. Neke majke su ostale bez nekoliko sinova. I opet ta majka je živa i ponosna. I zahvaljuje Bogu što je imala što dati za ovo što danas mi imamo... domovina, mir, sloboda. To zna i može samo Majka.

U godini postoji jedan poseban dan koji se obilježava kao Majčin dan, i obilježava se svake druge nedjelje u mjesecu svibnju. Lijepo je imati taj jedan dan kada se podsjeća na tu čudesnu riječ – Mama, Majka, Mamica, Majčica. Ako još znamo da je taj dan u svibnju, koji je inače zasut cvijećem i mirisima, ne možemo a ne zastati i razmisliti i o našim majkama.

Zar taj dan nije 365 dana u godini? Jer onog trenutka kada otvara oči i budi se iz sna, svaka žena koja ima dijete, zna da započinje još jedan „Njezin dan."

Još u antičko doba kult majke, roditeljice, hraniteljice i one koja u sebi nosi Tajnu života, bio je nezaobilazan dio tradicije u Grčkoj. I u svakoj religiji majka zauzima posebno mjesto.

Oduvijek su ljudi bili svjesni čudesnosti majčinstva, a Majčin dan, kao takav, započela je u Americi Anna Jarvis koja je 12. svibnja 1907. godine, dvije godine nakon smrti svoje majke, održala ceremoniju u njenu čast i tako započela obilježavanje Majčinog dana. Nije nama potrebna Anna Jarvis, niti druga nedjelja u mjesecu svibnju. Dovoljno je kazati samo majka. I usta su puna. 

Majka. Tako malena riječ. Iako malena, ima veliko značenje u životu svakog pojedinca. Majka koja na svijet donosi drugo ljudsko biće neiscrpan je motiv umjetnika, posebno pjesnika i slikara. Veliku ulogu ima i u religiji. Ona je više i od vrtića, škole, sveučilišta. Ona je institucija. Tako malena riječ, a kada ju izgovorimo, naša su usta puna. Prvo što naučimo izgovoriti je mama, na svim jezicima. Ona zaslužuje biti izučavana i u školama i na fakultetima. Neiscrpan izvor ljubavi. Majka, Mama, Mater, Majčica, Mamica! Niti jedan poklon majci nikada  neće biti dovoljno dobar kao njezin poklon tebi - život.

A što je tek balkanska majka?

Rađala je djecu pod granatama i bombama, bez struje, vode, u podrumima. Neke majke su izgubile svoju tek rođenu djecu. Neke majke su ostale bez nekoliko sinova. I opet ta majka je živa i ponosna. I zahvaljuje Bogu što je imala što dati za ovo što danas mi imamo... domovina, mir, sloboda. To zna i može samo Majka.

Rodi svoje dijete da netko može o njemu suditi na osnovu imena. Rodi svoju kćer da joj kažu da nije dovoljno dobra jer nije muško. Balkanska majka nerijetko nema svom djetetu dati što za jesti, kupiti igračku. Ili često uzdržava svoju obitelj s minimalnom plaćom, za koju radi dvanaest sati dnevno. Ili ima muža bez ruke, noge, oka, a često i bez zdravog razuma. I takva Majka ništa manje nije sretna od Majke koja ima sve, kada vidi svoju djecu.

Ona ne brine ima li što jesti, sve dok njezina djeca jedu. Ima li što piti sve dok dijete ima. Ima li što obući, sve dok je dijete obučeno. Ona ostavlja san zbog tebe, štiti te od vrućine i studeni, i to sve da bi te imala. Ona je najbolja kćerka, unuka, supruga, snaha, baka, prabaka, rodica, susjeda... Ona nas je rađala i podizala bez straha za opskrbom. Dojila nas je i svoju majčinsku toplinu prenosila na nas. Od kolijevke do groba, nikad nije besposlena jer radi i muške i ženske poslove. Najmanje se odmara, posljednja liježe, a prva ustaje. Nikada nigdje ne kasni, pa čak i kada joj stari sat prestane raditi. Nosi jednu obuću nekoliko godina, a raduje se kako djeca imaju novu. Pravi najukusniju hranu, koju začinjava majčinskom ljubavi. Nikome se ne žali, a svome srcu prima svačiju bol. Molitvom nas ispraća u školu, na fakultet, na posao... i ne da nam otići dok se ne nahranimo. Dočekuje nas majčinskim osmijehom i toplom hranom i najsretnija je kad sve pojedemo. Ona se raduje našim ženidbama, udajama, snahama, zetovima, a posebno unučadi. Ona nikad nije namrgođena i ne zna za pakost. Raduje se gostima, i pravi im gušću kavu, kafu, kahvu i jači domaći sok, a sama pije „doljevušu" i običnu vodu. Nikad nije škrta. Gostima i rodbini iznese najbolje voće i još im spremi za ponijeti. Možda nema ni dana škole, ali je mudrija i pametnija od svih svojih ženskih potomaka. Ne zna se niti potpisati, ali joj je otisak prsta vrjedniji i pouzdaniji od sultanovog muhura. I kad ne priča, svojom šutnjom i svojim uzdahom dovoljno kaže. Umire svijetla lica, s osmijehom. I što više nije moja i tvoja Majka? Čime i kako joj sve to možemo vratiti?

Majko, hvala ti što si me rodila. Da ti se zahvaljujem samo što si me rodila, nikada ti se ne bih mogao dovoljno odužiti. Jer ti si Majka. I tvojih je 365 dana u godini.