CIJELA Hrvatska, ma što Hrvatska, cijeli Balkan, pa čak i Europa, svi su na nogama zbog navale izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Irana, Pakistana...Velika je to "prijetnja" jer oni ulaze na teritorij EU.

Takvi često zaboravljaju da je i nama, ne tako davno, trebao sličan oblik pomoći. Bili smo tada ljudi, oni su danas ljudi. Ima li stvarno razlike između izbjeglica iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine i izbjeglica iz Sirije? Ja vjerujem da nema

Ovo samo pogoršava situaciju oko migracije stanovništva u ili iz Hrvatske, o kojoj se već dugo priča u raznim medijima, ali ne samo tamo, već i među mladim ljudima, u kafićima, na ulici, pa čak i obiteljskom domu.

Mladi iz Hrvatske, a ponajviše iz naše ravne Slavonije, bili obrazovani ili ne, uglavnom idu van države, tražeći bolji život. Tako Irska postade raj na Zemlji, obećana zemlja. S druge strane, ljudi nezadovoljni situacijom u svojim državama u Iraku, Iranu, Pakistanu, Afganistanu, ili pogođeni ratom, kao što su oni u Siriji, htjeli bi doći u Hrvatsku. Jedni bježe, ili bolje rečeno otjerani su iz Hrvatske, a drugi svesrdno dolaze i kažu imaju namjeru ostati ovdje. A i jedni i drugi su ljudi ili bi trebali biti ljudi. Mada nemamo isti odnos prema njima kao prema drugim ljudima. Priznat ćemo od napaćenih izbjeglica draži nam je nekakav Kinez koji je zalutao u Hrvatsku i „naučio", za neke stari hrvatski pozdrav, „Za dom spremi". Zašto? Možda više volimo žutu rasu od crne???

Neki dan slušam razgovor dva gospodina: - Brate, jesam li ja branio ovu Hrvatsku da bi mi ju neki Sirijci naselili? Hoće malo sutra.

A drugi će: - I ja kažem. Kako je krenulo, pola nas će pocrkat, a druga polovica će  u Njemačku i Irsku. Opet će nam se naseliti Srbi, a s njima i ovi crnci iz Afrike.

Hajd' dobro je, makar ne znaju geografiju.

Ovaj klasični ksenofobni razgovor, podgrijan alkoholom, danas ne bi trebalo zanemariti, budući da situacija na našim granicama i u našim gradovima, postaje sve ozbiljnija. Barem tako tvrde pojedini mediji i pojedini naši političari. Ovo samo potpiruje niske strasti pojedinaca kamenih srca, koji na izbjeglice na našim granicama gledaju kao na stoku, umjesto na ljude kojima treba pomoći.

Takvi često zaboravljaju da je i nama, ne tako davno, trebao sličan oblik pomoći. Bili smo tada ljudi, oni su danas ljudi. Ima li stvarno razlike između izbjeglica iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine i izbjeglica iz Sirije? Ja vjerujem da nema, ali ne vjerujem kako ćemo to našim odnosom uspjeti pokazati.

Zašto se plašimo tih ljudi? Odakle strah? Što su nam to učinili? Što to namjeravaju učiniti? Možda preoteti naše poslove, nametnuti nam svoju kulturu, svoje običaje, možda ukrasti naše zetove ili snahe. Ako ih se bojimo, onda bi trebali znati i zašto.

Zar se ne bi trebali više bojati onih naših političara koji su opustošili ovu lijepu zemlju, koji su nam uzeli sve, koji su nas protjerali s naših stoljetnih ognjišta i poslali nas u tuđi svijet? Zar su  jedini problem u ovome društvu izbjeglice?

Jedini naš zajednički neprijatelj i najveće zlo i za nas i za izbjeglice jeste tzv. „Islamska država", a to je posebna priča za sebe o kojoj više u nekoj drugoj kolumni. 

Mi kao da moramo mrziti, a ta mržnja zapravo proizilazi iz osjećaja straha ili manje vrijednosti. Bili bi veliki, a osuli smo se na četiri milijuna. Bili bi moćni, a gotovo 500 općina ima manje ljudi nego ikada u novijoj povijesti. Pa su nam za to svi krivi: i pederi, i lezbe, i dlakave babe i migranti, koji će...što točno, ni oni sami ne znaju.

I eto njih, opet u našem lijepom gradu. Što ćemo sada? Vjerujem nećemo im prostrti crveni tepih niti im nositi bukete ruža za doček, ali ne bi trebali pisati uvredljive grafite protiv njih, kao što smo to znali činiti. Ili najblaže rečeno: ako im već ne želimo pomoći, nemojmo im niti odmoći. 

Ako nas je strah desetak stranaca godišnje, i ako kao veliki Hrvati želimo spriječiti njihov ostanak, integriranje u društvo, zaposlenje, upitajmo se jesmo jesmo li veći Hrvati od, recimo, Ante Gotovine? Upravo je on zaposlio dva imigranta u svojemu tunogojilištu, a oni su se pokazali kao vrijedni radnici koji cijene i poštuju novu domovinu.

Ono što želim poručiti ovom kolumnom, ako još niste shvatili, zaključit ću komentarom jednog mog prijatelja, kojemu se rumunjska obitelj prije par godina doselila u susjedstvo, a koji je na njemu svojstven način htio poručiti kako su svi ljudi isti. On kaže:  - Prijatelju, i ovi Rumunji se j... na hrvatskom. Pametnom dosta!