NAŠA zemlja nikada nije imala toliko konceptualnih i resornih analitičara, političara, izbornika. Nikada nije imala više shvaćenih i neshvaćenih lopova, kriminalaca, silovatelja. Nikad nismo imali više ovisnih, a nikad manje neovisnih novinara, kritičara, komentatora. Ne postoji društvena pojava ili vijest, koja za kratko vrijeme ne bude podvrgnuta analizi, okrenuta naglavačke, sagledana iz svih pozicija. I javnost, za čas posla, dobije uvid u dijagnozu, prognozu i terapiju za svaki problem.

I nikad nismo imali više kukavica, a nikad manje heroja, običnih smrtnika. Izrastamo li u društvo nacionalnih kukavica, jer očito, kod nas je velika inflacija te vrste. Ali takve kukavice nikad za sebe neće kazati da su doista kukavice. Dapače, oni sebe smatraju herojima. S njihove strane, mi postajemo društvo heroja. Gdje mi sebe trebamo svrstati?

Najčešće su iz sirotinjskih obitelji izašli najveći sinovi i kćeri čovječanstva, najhrabriji muževi i žene koje je svijet vidio. Sirotinja je uvijek spremna odvojiti i zadnju koricu kruha za drugu sirotinju. A kukavice, uglavnom su djeca bogatih tatica i mamica, koji su u životu imali sve. Ali jedno nikad nisu imali, niti će imati, a to je osjećaj za drugog, ili bolje rečeno, osjećaj za čovjeka.

Najveći sinovi i kćeri čovječanstva, ali tek obični smrtnici, uvijek su negdje na marginama, zapostavljeni. Često ih pojede zub vremena. I budu smješteni na deponiju povijesti.

I naših 700 heroja, radnika „Đure", negdje su na marginama. Dopiru li njihovi vapaji do Vlade, do nacionalnih medija? Ili uglavnom gledamo i slušamo one kukavice koji sebe herojima nazivaju. Dok heroj iz „Đure" neće imati za svijeću, koju bi zapalili za svoje najmilije, kukavice koji sebe herojima zovu, priuštit će si produženi vikend, uživajući u masažama i opuštanju.

I nije čudo što je naše društvo danas puno dupelizaca i klimoglavaca. I to je naša realnost i naša ostavština za budućnost. Zato se ne treba čuditi što je jednom dijelu mladih na prvom mjestu upisati se u političku stranku, pa tek potom u školu. Jer znaju da se samo tako može postati „heroj". Onaj drugi dio naših mladih, ionako je sit već svega, i gleda što prije i što dalje pobjeći i od heroja i od kukavica. Biraj... Njemačka, Irska...

Dupelisci, klimoglavci, kukavice koji sebe herojima nazivaju, razmnožavaju se danas isto kao i ptice kukavice. Skoro i nema razlike između stvarnog podmetanja kukavčijih jaja u prirodi, i ponašanja dupelizaca i klimoglavaca. I jedni i drugi to čine po nagonu za opstankom.

Jer oni koji izdaju radnike, koji im ne isplate plaće, koji ih ostave na ulici, i dozvole blokiranje računa, zatim podvijena repa uteknu, gori su od onih koji bježe s bojnog polja u ratu. A takvih je danas puno na raznim pozicijama. Sve heroj do heroja. Ali po njima - sigurnije je biti kukavica. Jer kukavice ne riskiraju ništa. Kukavice ne preuzimaju odgovornost. Kukavice nemaju osjećaj za običnog čovjeka. Sigurnost koju dupelisci, klimoglavci i kukavice uživaju je iluzija koja uništava dušu, i dugoročno dovodi do kolapsa.

Zar su Slavonija i Slavonski Brod - koji su dali nemjerljiv doprinos u Domovinskom ratu - ovo uistinu zaslužili? Nekad su bili heroji i ponos nacije, a danas su zaboravljeni i prepušteni sami sebi.

Budi kukavica, to si izabrao. Ali nemoj glumiti heroja. Ne ide to uz tebe. Nije problem što nisi heroj, problem je što nisi čovjek, što si nula. A najgore je to kad nula želi postati mjerna vrijednost za humanost.