PRIJE pola stoljeća, 1969. godine, živio sam u malom njemačkom selu Steinmauern, smještenom u Baden-Württembergu na pola puta između rijeke Rajne i obližnjeg grada Rastatta te od oba toponima udaljen oko pet kilometara. S druge strane rijeke je francuska pokrajina Alsace, koju Nijemci Elsass zovu.

Sve dok odgovor na ova pitanja bude pozitivan, Hrvatska će biti negativna kao socijalna, pravna i demokratska država. Kao država bit će ruglo civiliziranog svijeta, a njezini građani jeftine sluge domaćih filistara i stranih zavojevača. Gospodarskih, socijalnih i kulturnih okupatora - neovisno o sredstvima kojima okupaciju vrše.

Budući da sam bio maloljetan i bez vozačke dozvole, često bi me svojim automobilom vozila tri godine starija prijateljica Gertrud Weis. Jedne večeri, vraćajući se kući iz diskoteke, automobil se pokvario u susjednom selu, Plitersdorfu. Iz obližnje gostionice Gertrud je nazvala prijateljicu i zamolila je neka nas odveze doma, a svoj Volkswagen Bubu (Volkswagen Käfer, Typ 1) ostavila je uz cestu u ulici gdje se pokvario.

Kako je do kvara došlo u subotu, Gertrud je namjeravala u ponedjeljak odvesti automobil na popravak. Međutim, u nedjeljno poslije podne, na vratima njezine kuće pozvonio je policajac postavivši joj pitanje je li automobil tih i tih registarskih oznaka u njezinu vlasništvu. Nakon potvrdnog odgovora, Polizeibeamte je objasnio kako su im uznemireni građani, iz te i te ulice u Plitersdorfu, dojavili da se u blizini njihovih kuća, cijelu noć i dan, nalazi parkiran automobil za kojeg ne znaju kome pripada.

Dakle, 'uznemireni građani' obavijestili su policiju kako se 'u blizini njihovih kuća nalazi parkiran automobil za kojeg ne znaju kome pripada', a policija je promptno reagirala kako bi utvrdila činjenice. Po saznanju čiji je automobil, ispisali su dva dokumenta: Bestrafung za odlaganje vozila na za to nedopuštenom mjestu te Befehl da vlasnik ima obvezu odmah izmjestiti vozilo ili će, u protivnom, policija angažirati vučnu službu i premjestiti ga na za to predviđeno mjesto. Dakako, o trošku vlasnika.

Ne padajući joj na pamet protiviti se policijskoj zapovjedi da 'odmah' premjesti auto na jedno od dopuštenih mjesta (na pr. vlastitu garažu, tvrtku koja će vozilo popravljati ili odlagalište neupotrebljivih vozila) Gertrud je pozvala vučnu službu te naručila prijevoz do radionice svoga automehaničara.

Kako li tek revnosno, pola stoljeća nakon tog događaja, Nijemci svojoj policiji dojavljuju informacije i o sumnjivo ostavljenim paketima, a ne samo automobilima, nakon krvavog kusura kojeg u zadnje vrijeme bliskoistočni teroristi vraćaju euroatlanskim imperijalistima, možemo si samo misliti.

- Švabo je to - reći će neki od naših čitatelja i postupak smatrati potpuno normalnim za te ljude i njihovu državu. Dapače, i sami će se 'švapski' ponašati dok su u Njemačkoj. Međutim, čim prijeđu granicu na Bregani i kroče u Hrvatsku, kao da postanu drugi ljudi. Kao da je 'vrag ušao u njih', počnu se 'balkanski' ponašati.

Na događaj s Gertrudinim automobilom podsjetio me rezultat ankete ugrađen u članak naše novinarke Aleksandre Primorac naslova Prijavljujete li prekršaje MUP-u, redarima ili medijima?. Naime, iz odgovora na pitanje kome dojavljuju ''uočene prometne prekršaje", 13 posto anketiranih odgovorilo je MUP-u, tri posto komunalnim redarima Grada, jedan posto  lokalnim medijima, a počinitelje prekršaja uopće „ne prijavljuje, jer to nije njihova briga niti njihov posao" čak 83 posto anketiranih.

Za vrijeme 'tisućgodišnje tuđinske vlasti' bogohulno je bilo prijaviti 'svoga', pa makar i lopov bio. Tek špicl, uhoda, špijun, policijski agent, njuškalo, doušnik, izdajnik… činio bi to na štetu 'svoga naroda'.

Unatoč činjenici da već 75 godina Hrvati imaju svoju državu, od čega 45 godina u mjeri u kojoj nam je to dopuštao Beograd, a 30 godina koliko nam dozvole Bruxelles, Wasington i drugi 'belosvetski' centri moći, uglavnom, hrvatski građani ponašaju se kao da ne žive u tzv. „neovisnoj, demokratskoj, pravnoj i socijalnoj" državi. Kao da „hrvatska puška nije na hrvatskom ramenu, a hrvatska lisnica u hrvatskom džepu".

Mada je domaćoj i svjetskoj javnosti poznato kako domaća politička, pravna i gospodarska kriminalna elita „ima Hrvatsku" i njome upravlja kako im se prohtije (hrv. ćefne), ostaje nerazumljivo zbog čega se s kriminalcima solidariziraju ljudi kojima je ta banda otela imovinu, slobodu i budućnost.

Istina, imovina je bila općedruštvena, dakle (i) svakog pojedinog građanina Hrvatske, a sloboda jeste bila socijalistička, dakle (i) bez nekažnjenog pjevanja 'Srbe na vrbe', ali je bilo njihovo vlasništvo kojim su samoupravljali i njihova sloboda kojom su „širili bratstvo i jedinstvo" u komitetima odnosno „ljubili bližnjega svoga kao samoga sebe" u crkvama.

Kako je to moguće da se mali, pošteni, pametni i radini Hrvat solidarizira s velikim, nepoštenim, glupim i lijenim zemljakom (hrv. kompatriotom) kao da Hrvatskom vlada Károly Khuen-Héderváry ili Aleksandar Karađorđević. Kao da 'naše lopove' kriju od njihovih. Kao da im tek zavide što i sami nisu 'narodni heroji' koji svojom lukavošću i besramnošću - mimo zakona, vjere i civilizacijskih stečevina - beskrupulozno grabe svu dostupnu im materijalnu i političku moć.

Zbog toga je legitimno pitanje: Čeka li tih 83 posto anketiranih svoju šansu da i sami prošire zonu utjecaja vlastitog egoizma? Čekaju li priliku da i sami postanu netko tko će nekažnjeno moći činiti svinjarije u zajednici? Solidariziraju li se s agresorima na opću slobodu, jednakost i pravdu zbog toga što i sami žele biti pripadnici tih egoističnih hordi? Ili su tek kukavice koje čekaju da im netko drugi donese slobodu, jednakost i pravdu? Unatoč povijesnoj činjenici da te svetinje nikada i nikome nisu bile poklanjane, nego se za njih permanentno i beskompromisno moralo boriti.

Sve dok odgovor na ova pitanja bude pozitivan, Hrvatska će biti negativna kao socijalna, pravna i demokratska država. Kao država bit će ruglo civiliziranog svijeta, a njezini građani jeftine sluge domaćih filistara i stranih zavojevača. Gospodarskih, socijalnih i kulturnih okupatora - neovisno o sredstvima kojima okupaciju provode.

Pročitavši rezultate (i) ove ankete, na pamet mi pade Mehmedalija Mak Dizdar, najveći bosanskohercegovački pjesnik i njegovi stihovi: „Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo / Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo / Ovdje se umire da bi se živjelo".

Velike riječi za male gluposti - solidariziranje s vozačima koji protupropisno parkiraju svoja vozila - reći će pametni čitatelji, zaboravljajući pritom da su svim velikim zlodjelima prethodile tolerirane 'male' svinjarije.