SLAVONSKI BROD 2020. postao je sveučilišni grad. Jedan je to od povijesnih događaja toga grada. Brođanke i Brođani mogu biti sretni i ponosni na to. Ali..

'Učiti, učiti i samo učiti…' je mantra druga Lenjina o potrebi kontinuirane edukacije i razvoja svakog pojedinca koja živi već jedno stoljeće. S tom mantrom, zaostavštinom iz doba komunizma, došla je još jedna jako bitna pojava. Odgoj? 

Ta pojava bila je posljedica jedne od najvažnijih ideoloških namjera vladajuće partije: kontrolirati sve pore obrazovnog sustava, a posebno onog na visokim učilištima s ciljem 'proizvodnje' budućih socijalističkih samoupravljača. Dakle, komunisti su radili ono što i svaka vlast prije i poslije njih: odgajali su djecu sukladno vladajućem svjetonazoru.

Članak Tko je umro?, objavljen na portalu SBplus povodom izvješene tamne zastave sa službenim grbom Sveučilišta Slavonski Brod koju karakterizira zlatni lik Ivane Brlić Mažuranić, očito, nekima je zamračio vid zbog čega su izlijevali svoje žalopojke i frustracije u komentarima ispod njega.

Uglavnom, može se zaključiti kako je par ogorčenih čitatelja odlučilo vrijeđati odnosno omalovažavati rektora i prorektore zbog njihova izbora grba i boje zastave Sveučilišta te zbog činjenice da u rektoratu nema niti jedne žene. 

Jesu li ti ljudi zaslužili takav odnos javnosti, pa makar to bili i pojedinci? Komentari su su ispod razine facebook statusa pogubljenog predsjednika Države. Stavovi su im argumentirani vlastitom samodopadnosti.

Možemo kazati kako živimo u patrijarhalnom društvu. Kada hodate ulicama Slavonskoga Broda, lako možemo napraviti knjižicu s imenima muškaraca po kojima one nose imena. Čini se da su plavi ulični znakovi u skladu sa stereotipom kao je plava boja muška. S druge strane, broj ulica nazvanih po ženama moga bi stati na jednu stranicu papira. I to A5 formata.

I, sve je tako dok ne dođete na središnji gradski Trg - Trg Ivane Brlić Mažuranić - najveći trg u Lijepoj našoj koji nosi ime po jednoj ženi. I dok šetamo najljepšim Korzom, kada prođemo pored kipa Ivane Brlić Mažuranić, nailazimo na ponos Slavonskog Broda, sveučilišnu zastavu s likom opet Ivane Brlić Mažuranić. Opet ona ista žena. Nedaleko je i Kazališno-koncerna dvorana u Slavonskom Brodu, koja, gle čuda, opet nosi ime po jednoj ženi - Ivani Brlić Mažuranić. A na čelu te institucije je također žena.

Slavonski Brod je znao i zna dodijeliti medalje svima zaslužnima. Pa bile to i žene. A ako je lik Ivane Brlić Mažuranić na zastavi našeg Sveučilišta, ne mora nužno značiti da žena mora biti i rektor ili prorektor. Recimo, da su oni iz jednog lovačkog društva birali zastavu i logo Sveučilišta, i recimo izaberu „međeda" za logo, po toj logici trebao bi „međed" biti rektor.

Intelektualac je zlo! - kaže jedan junak u romanu „Vrata od utrobe", Mirka Kovača, koji je po Wikipediji i srpski i crnogorski i hrvatski pisac. Ovo je svatko od nas barem jednom čuo, ili nam je netko prepričao da se tako govorilo u Jugoslaviji. Priča mi neki dan jedan prijatelj kako mu je neki general u bivšoj vojsci, koji je bio Slovenac, rekao kako su stvarni neprijatelji našeg sistema intelektualci - i to oni s filozofskih fakulteta. Tako je valjda bilo u bivšoj državi, a lijek protiv stvarnih intelektualaca bila je masovna proizvodnja pseudo intelektualaca.

Za njih je intelektualac postao svatko tko ima fakultet, makar studirao, magistrirao i doktorirao sedam ofenziva, općenarodnu obranu, nesvrstanost, samoupravljanje, zaštitu na radu… ili kako su se sve zvali razni fakulteti, odsijeci, katedre… Tako je proizvodnja kvantitete izvršila svoju misiju.

Onda je došao nesretni rat. I svatko sebi. I ona reprodukcija kvantiteta iz bivšeg sistema nastavlja se na fakultetskim analfabetskim tečajevima ili večernjim instant fakultetima. Očito, cilj nije bio završiti fakultet, već imati diplomu.

Tako se „imaoci diplome" uvode u društveni sustav ravnopravno s „imaocima fakulteta", i pogotovu s onima koji su „imaoci fakulteta" iz nekih drugih vremena, i još dalje, s onima koji su istinski intelektualci. Intelektualac je zlo. Ta nas je novnonaštancana „inteligencija" dovela do ovoga gdje jesmo sada.

Čemu i kome tolika „inteligencija?" Kome trebaju? Društvu? Mnogi od njih danas su poznatiji u drugim branšama. Recimo u politici. Jer ipak za politiku neophodna je veća „inteligencija."

Mnogi od njih često završavaju na policiji ili sudu. U crnim kronikama. U žutom tisku. Na mnogim mjestima, osim gdje bi trebali biti: u učionicama i znanstvenim krugovima! Koliko njih je od 1992. godine objavilo relevantnu knjigu, ili relevantan znanstveni rad kojim su promovirani u viši akademski status ili kojim su postali relevantni u oblasti za koju su ili bi trebali biti vrhunski stručnjaci.

Naše Sveučilište je još u povoju, treba mu dati podršku. I znanstvena i akademska zajednica. I studenti i ugostitelji, i ribari i pčelari. A i lovci. Jer Sveučilište je blago, iz kojeg vjerujemo neće izlaziti „imaoci diplome", već imaoci znanja.