NE tako davno moralno izopačena, aktivnost kockanja postala je tek igra, odnosno, legitimni oblik razonode i zabave, igra koju će skoro svi odobriti, od roditelja do države. To je kocka ili danas lijepo upakirana sintagma 'igre na sreću'.

U mnogim zemljama kockanje je duboko ukorijenjeno i tradicionalno. Danas, niti kod nas nije ništa drugačije. Dovoljno je samo prošetati naseljima i zaključiti koliko ima objekata takve vrste, koliko kockara, odnosno „igrača" i shvatiti da sve to podsjeća na jednu veliku epidemiju.

Sve što je društvo siromašnije, tu je veća mogućnost za ovakve vrste „djelatnosti" pa ćemo vidjeti kako u danima kada se „dijeli" socijalna pomoć velike gužve u i ispred kasina

Normalno, mi nijemo sve to promatramo, kao i većinu drugih devijantnih pojava u društvu, kao da nas se to ne tiče, kao da se ne tiče našeg društva, .

I kao takva, ponuda kockarnica je stvorila i potražnju pa kocka prestaje biti percipirana kao društveno devijantna pojava i postaje široko društveno prihvaćena i marketinški promovirana djelatnost. Uvjeravaju nas kako to nisu hazarderske aktivnosti, nego samo općeprihvaćeni način opuštanja i zabave, s mogućnošću zarade.

Zato nije ni čudo kakvu danas percepciju imamo o kocki, u prilici smo vidjeti svugdje reklame za kocku, od nacionalne televizije pa sve do toaleta. U prilici smo vidjeti kockarnice na mjestima gdje je najveća frekvencija ljudi, obično u blizini škola (kladionice), iako je Zakonom regulirano da kockarnice moraju biti udaljene najmanje petsto metara od škola, ali koga briga za zakone (i) u ovoj državi.

Procjene su da u Hrvatskoj ima oko pedeset tisuća patoloških kockara, dok je oko sto tisuća osoba u riziku zbog kockarskih sklonosti, a 70 posto stanovništva povremeno kocka te nam je na raspolaganju oko 3500 „trgovina za dobit novca."

Sve što je društvo siromašnije, tu je veća mogućnost za ovakve vrste „djelatnosti" pa ćemo vidjeti kako u danima kada se „dijeli" socijalna pomoć velike gužve u i ispred kasina, čak veće nego u Kauflandu, ili drugim trgovinama gdje kupujemo osnovne životne namirnice.

Dok vidimo sve više praznih kontejnera, jer naši sugrađani „prazne" kontejnere, a s druge strane vidimo kako „pune"  kockarnice. To su nam dali oni za koje glasamo, dali su nam igara, kruha nam ne daju, ali nam daju kontejnere, ali i oni postaju prazni.

I još moramo znati nešto, Hrvatska je bila prva zemlja u komunističkom bloku koja je legalizirala kockanje, otvaranjem kasina „Rosalia" u Opatiji 1963. godine, ali samo za turiste, jer je građanima SFRJ ulaz bio zabranjen.

Može li se u našem društvu pojaviti neki Edi Rama (premijer Albanije), koji je zabranio svaku vrstu kocke u Albaniji, pa čak i online kockanje, i na taj način Vlada Albanije se odrekla oko 50 milijuna eura dobiti od kockarskog poreza. Mogu li naši politički velikani razmišljati i djelovati na ovu „društveno prihvaćenu djelatnost".

Možda je bolje da brinu o tome i posljedicama koje prozilaze iz tih „igara", nego da šalju Čovića i veleposlanika Del Vechija, inače rođenog Požežanina, na skup proslave početka genocida nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, u Banja Luku. Da li s tim Hrvatska slavi zločin nad vlastitim narodom? Ali mi nismo dovoljno pametni da znamo što je bolje za nas, zato ćemo opet sutra glasati, za iste i slične. Vjerujemo da će naš premijer vratiti Del Vechija kući i time kazati da on nije kao drugi.

I da zaključimo, kockanje je ozbiljan problem u Hrvatskoj, prvenstveno sportsko klađenje, i u odnosu na druge članice EU, Hrvatska je pri samom vrhu u tim „općeprihvaćenim igrama". Pa dobro, bar u nečemu smo pri vrhu, nije za zanemariti.

Zato kada pođemo u kockarnice imajmo na umu sljedeće:

Novac koji izgubimo, vjerujmo da je samo trenutno, kad-tad dobiti ćemo sve nazad i još više;

Nemoj da određujemo koliko ćemo potrošiti na kocki, jer sve što više ulažemo više ćemo dobiti;

Sve što više vremena provedemo u kockarnici, opet je veća šansa da dobijemo, a svakako ćemo manje vremena se svađati sa svojim ukućanima, i svojom djecom;

Ne smijemo biti pesimisti, ne smijemo slutiti da ćemo izgubiti, jer su nam šanse za dobitak iste kao da nas i meteor pogodi, a meteori nas svakodnevno pogađaju;

Pa ako ponestane novca, slobodno smijemo uzeti kredit, ako će nam dati, i ako ćemo imati odakle vraćati rate, jer još nismo otplatili one od ljetovanja, a o zimovanju da ne govorimo.

Hrvatski ministar financija, Slavko Linić (SDP), 23. siječnja 2012. godine, donio je odluku o izmjeni Pravilnika kojom je priređivačima igara na sreću omogućeno da pribave samo "Izjavu o udaljenosti lokacije poslovnog prostora od drugih casina ili automat klubova, koja ne smije biti manja od 500 metara”, dok su iz teksta ispuštena dva važna detalja: odgojno-obrazovni i vjerski objekti, odnosno osnovne i srednje škole. Na taj način, jednim potezom pera, odredba prema kojoj kockarnica nije smjela biti bliža 500 metara od škola – prestala je vrijediti.