SLUŠAM kako je ovih dana velika pomama za kupnjom plastičnih tanjura, vilica, drvenog uglja, briketa i - naravno - mesine. Najčešće posjećivana mobilna aplikacija na pametnim telefonima jest ona koja nam govori kakvo će biti vrijeme sutra, u subotu, tog velikog praznika, a nekada i blagdana - Prvog maja, Praznika rada.

Žali mi se nekidan jedan prijatelj pa veli kako mu je krivo što Prvi maj nije u petak. Pitam ga - Zašto, kakve ima veze kad je Prvi maj? A on kaže - Kad bi Prvi maj bio u petak, onda bismo imali tri dana bez rada. 

Pitam ga ja - Gdje sada radiš, a on mi odgovori kako nigdje ne radi. Kaže već deset godina pokušava nešto raditi, ali nikako da nađe ono što valja.

Prije 135 godina, mnogi su radnici za svoja prava platili glavom. Iz naše balkanske perspektive i mentaliteta sasvim nepotrebno, jer 135 godina nakon toga, radnici su i dalje poniženi. Kod nas samo janjići plaćaju glavom za Prvi maj. Nekad je, u pravom smislu te riječi, Prvi maj mirisao na janjetinu i ćevape, a danas miriše samo na propalu ekonomiju.

Pa zašto je onda tebi bitno na koji dan 'pada' Prvi maj - upitah ga. 

A on kaže - Onako, malo da se skupimo koji dan, roštiljamo, tradicija je to, okrene se janje i tako se otvori sezona. 

I dobro nam je. U zemlji u kojoj ima dosta nezaposlenih, puno siromašnih pa i gladnih, najbolje se obilježi Prvi maj. Dok se drugi bogatiji od nas bore na sve načine za svoja prava i povećanje plaća, mi se borimo kako kupiti na vrijeme plastične tanjure, meso i pivo po akcijskoj cijeni. Tako smo opustošili mesnice, tržnice, trgovine piva i soka.

A prvomajske vijesti bit će prepune priloga s izletišta iz gotovo svih hrvatskih gradova. Pokazat će nam slike muškaraca u potkošuljama za roštiljima, raznovrsnost sportske i kamp opreme, ali i žene i djecu kako uživaju na dekama i prostirkama. Nek' se zna da je Prvi maj. 

I neki stranac ako bude gledao takve vijesti, mogao bi shvatiti kako su ljudi u Lijepoj Našoj najsretniji i najbogatiji na svijetu. 

U zemlji u kojoj mladi sanjaju o boljoj budućnosti izvan granica, gdje dosta ljudi ne živi od svoga rada, gdje nam se komunalne zvijezde skorih lokalnih izbora smješkaju i nude 'pravo rješenje', mi ćemo i ove godine dostojanstveno uz roštilj proslaviti Prvi maj, onako kako to i dolikuje jedinom prazniku koji je neradni.

Nikako da se otrgnemo staroj tradiciji da se za Prvi maj odmara i roštilja, umjesto da se štrajka i buni za bolje uvjete rada i plaće. Uostalom, tko je vidio štrajkati na neradne dane. Nije žurba. Samo neka nas posluži lijepo vrijeme, da nam kiša ne pokvari roštilj.

Prije samo 135 godina, za neke je to primitivno vrijeme, 1886. godine, sindikati su u SAD-u tražili uvođenje standarda osmosatnog radnog vremena. To im je obećano 1. svibnja 1886. godine, a kada obećanje nije ispunjeno, krenuo je generalni štrajk. Mnogi radnici su tada platili glavom. Iz naše balkanske perspektive i mentaliteta sasvim nepotrebno, jer 135 godina nakon toga, radnici su i dalje poniženi. Kod nas samo janjići plaćaju glavom za Prvi maj. 

Nekada je u pravom smislu te riječi, Prvi maj mirisao na janjetinu i ćevape, a danas miriše samo na propalu ekonomiju. I zašto se uopće danas slavi Prvi maj? Onima koji ne rade svejedno je - ili nije? Možda je to samo tradicija kojoj smo zaboravili pravi smisao.

Tijekom godina je 1. svibnja polako prerastao u Praznik rada, i postupno su ga u svoje kalendare preuzele brojne države. 

I došlo je vrijeme kada radnici svojim poslodavcima trebaju pokloniti sve svoje slobodno vrijeme i biti im na raspolaganju kad god zatreba, uz to ne smiju biti nezahvalni za ono što ima se daje. Sve je ovdje izokrenuto, kao da ne žive poslodavci na grbači radnika, već radnici na grbači poslodavaca.