JEDNA japanska poslovica kaže kako se ljudi najviše muče zbog kruha i ljubavi. Iskustvo nas uči da na početku svoje ljubavi mladić i djevojka govore o budućnosti, a kada je ljubav na izmaku, tada govore o prošlosti. Kao što je svaki dan nešto, tako izabraše da i ovaj današnji bude dan nečega - Dan zaljubljenih.

Takvima Dan zaljubljenih traje dva dana, jer ne mogu u istoj večeri dvaput jesti, biti pažljivi i gugutati najslađe riječi. 

Na ovaj će dan mnogi muškarci izvesti svoje žene, djevojke i ljubavnice, ako stignu, na večeru kako bi pokazali svjetini kako se voli. I šaputat će na uvce u deminutivu najslađe riječi. Ali kada završi predstava lažne bajke, dovezu se kući gdje pri samom krivom pogledu smjeste ispod oka masnicu, kao poruku da se ne bi previše uzoholile... i tu istu noć, završit će u krilu neke mlađe. Pravi muškarac ne voli samo na ovaj dan, njemu je svaki dan, Dan zaljubljenih.

Nije da ljubavi ne bi trebalo podariti taj jedan dan u godini, ali to forsiranje i prenemaganje, silna srca kamo god se okreneš, čista komercijalizacija ljubavi. Svi se kao vole i pripremaju nešto romantično. A kad bolje razmislimo - najviše romantike i ljubavi taj dan dobiju oni koji su nevjerni.

Muškarci koji varaju, dobit će dva poklona i dvije romantične večere. Jednu od supruge, drugu od 'voljene žene'. Isto tako i žene koje varaju. Muž, a potom i voljeni muškarac, odvest će ih u skupi restoran, dobit će dva buketa cvijeća i dvije bočice parfema.

Osim toga, takvima Dan zaljubljenih traje dva dana, jer ne mogu u istoj večeri dvaput jesti, biti pažljivi i gugutati najslađe riječi. Pa onda uz dobru organizaciju, ljubav raspodjele na dva dana. Jer ni ljubav ni pažnja nisu dobri u prevelikim količinama.

Naprosto se nameće kako je tog dana red nešto učiniti. I on njoj i ona njemu. Ali i on njemu. Da ne bude diskriminacije.

Teško se mogu sjetiti dosadnijeg perioda praćenja zbivanja na društvenim mrežama, osim možda pred izbore i referendume, kao ovoga perioda zaljubljenih. Srcedrapajući statusi, prijave s raznih elitnih lokacija.

I uspjeli su bez većih problema nametnuti još jedan komercijalni dan. Mnogi ovaj dan imaju mentalno zaokružen u svojim kalendarima, a zaokruženost boldirana hrpetinom reklama s najavom sniženja i koncerata svakakvih likova baš na taj datum. Naprosto se nameće kako je tog dana red nešto učiniti. I on njoj i ona njemu. Ali i on njemu. Da ne bude diskriminacije.

Jer niti jedna voljena osoba ne bi se lijepo osjećala ako ne dobije poklon. Takva osoba osjećala bi se manje vrijednom, iako to nije niti blizu istine. Sjećam se jednog razgovora u društvu, koji je u meni izazvao i smijeh i tugu. Jedna naša sugovornica kazala je kako je sebi kupila poklon za ovaj dan i to na nekoliko rata. Nisam je samo ja čudno gledao, nego svi okupljeni.

- Zašto se čudite? - upitala je mirno. Znači ovo je dan kada će neki i neke dobiti i po nekoliko poklona, a isto je dan kada će neki ili neke sami sebi kupiti poklon. Ali neka se zna da je Dan zaljubljenih. Tko u koga, najmanje je bitno.

I kada u toj turbo ljubavi između svega i svašta, dođe do problema, naići će opet neka, ne znam koja po redu osoba, sedma, osma, i opet ljubav pobijedi. I tako unedogled.

Ali što je s onima koji to ne mogu nikome pokloniti pa niti samome sebi. Što je s onima koji su silom razdvojeni, a vole se? Što je s onima čije su ljubavi otišle na drugi svijet? Zar je Balašević bio u pravu kada je zapisao pa otpjevao - sve prave su ljubavi tužne?