ČESTO se zapitamo - zašto nam je današnje stanje ovakvo? Nezadovoljni smo, nesretni, depresivni, razočarani. Često čujemo – ništa mi ne ide. 

Neće nas promijeniti ni crkve, sinagoge ili džamije. Neće nas promijeniti niti jedan svećenik, psihoterapeut. Neće nas nitko promijeniti ako sami sebe ne promijenimo.

Možemo sa sigurnošću kazati kako nikad u povijesti čovjek nije imao više znanja nego danas. Nikad nije izdavano više knjiga, časopisa, članaka. Ne postoji tema o kojoj nije napisano puno toga. Suvremene tehnologije omogućile su nam čak i da sve to možemo slušati i gledati ako nemamo želju čitati.

Krajem prošlog stoljeća i početkom ovoga, primjetan je porast broja vjernika, posebno na ovim našim područjima. Kada smo kročili u novi milenij gotovo pa nismo mogli naći čovjeka koji za sebe nije tvrdio da je vjernik. 

Religioznost je bila sveprisutna, ali njezinim je dolaskom nestajalo duhovnosti. Možda je danas ta religioznost u padu, ali je još prisutna. Države koje su nastale raspadom bivše nam zajedničke države, danas slove kao izuzetno religiozna društva. Skoro svaki dio bivše republike ima preko devedeset posto stanovnika koji se deklariraju vjernicima - ovakvim ili onakvim.

I svaki od njih kazat će kako ispovijeda ovakvu ili onakvu vjeru. Kazat će kako u svojim kućama imaju svete knjige iz kojih uče o moralu. Uče, ali nikako da nauče.

S druge strane, činjenica je da se nemoral danas uvriježio u svim sferama ljudskog života. Našao je svoje stanište i plodno tlo. Kako i ne bi kada je deklarirani vjernik sve to dozvolio.

Kao nikada prije, vjera je postala tako površna i plitka, posebno kod onih koji se busaju u prsa, javno se hvaleći kako pripadaju određenoj religiji. Samo vjersko hvalisanje, a posebno ako je ono puko naslijeđeno rođenjem, ništa ne znači. 

Nažalost, vjera se svela na svega nekoliko pukih rituala ili čak i običaja. A vjera je najmanje ritual ili običaj. Negdje je nestala istinska svrha i dubina koju svaka religija baštini. Obred ovaj ili onaj, ne dopire do srca. Obično, obred se sveo na formu. A ako sve ostane na formi cilj nije postignut. 

Može li netko biti vjernik, a istovremeno biti licemjer? Može li se uopće govoriti o moralu, bio netko vjernik ili ne, a s druge strane imati prisustvo licemjerja? Nije li i sam Papa Franjo poručio: „Bolje je biti ateist nego licemjerni vjernik."

Koliko samo svakodnevno susrećemo licemjernih vjernika?

Čovjek, bio vjernik ili ne, nezahvalan je na blagodatima koje ima. Nezahvalan je prema drugim ljudima, nezahvalan je i prema samome sebi. Takav je čovjek samo štetočina.

Čovjek, bio vjernik ili ne, kada pogriješi ne traži oprost. Ne traži oprost niti od Boga, niti od ljudi. Ili ako i traži oprost, svjesno će pogriješiti, imati za cilj prijeći zadane granice morala, i onda se pokušati iskupiti pokajanjem prema Bogu ili ljudima. Zar i to nije licemjerje?

Čovjek, bio vjernik ili ne, zna što je dobro, a što je zlo. Posjeduje i naučeno i stečeno znanje. Posjedujući znanje o dobru i zlu, isti taj čovjek spreman je ukrasti, lagati, varati, ubiti… Zar i to nije licemjerje? Nikad više znanja, a nikad manje djela. Ili, nikad više znanja i nikad više zlodjela.

Neće nas promijeniti ni crkve, sinagoge ili džamije. Neće nas promijeniti niti jedan svećenik, psihoterapeut. Neće nas nitko promijeniti ako sami sebe ne promijenimo.

Sve dok samo čujemo riječi Pape Franje da je ateist bolji od licemjernog vjernika, a te riječi ne budu doprle do naših srca i duša i dalje ćemo se samo busati u prsa hvaleći se rođenjem naslijeđenom vjerom, a u stvarnosti ostajemo samo licemjeri koji pripadaju ovoj ili onoj religiji.

Bilo gdje otišli, Zagreb, Beograd, Sarajevo, vidjet ćemo pune kuće koje se Božjima zovu. Ali kada iz tih Božjih kuća vjernici koji sebe tako zovu izađu, nastavljaju živjeti u mržnji, u zlu. Zar nije cilj ulaska u Božju kuću naša promjena. Zar ne bismo iz Božje kuće trebali izaći jedino bolji. A izlazimo samo gori. Licemjerno, zar ne? Za takve Papa Franjo kaže: "Bolje ne idi tamo, živi poput ateista." Ovo nije samo poruka kršćanima, ovo je poruka svima koji u nešto vjeruju - krstili se, molili, klanjali ili klečali.