VRIJEME neumoljivo teče. Prošla je još jedna godišnjica tragičnog događaja iz ratnih devedestih. Još jedan datum koji svađa dva najbrojnija naroda iz bivše nam SFRJ – Srbe i Hrvate, države Srbiju i Hrvatsku – godišnjica ”Oluje.”

Akcija kojom su hrvatske oružane snage 1995. godine uspostavile kontrolu nad cijelom teritorijom svoje zemlje, porazile separatističku Vojsku RSK.

Akcija koja je s jedne, hrvatske, ali i strane međunarodnog prava imala svoj legitimitet, jer svaka suverena država ima pravo na svoj integritet.

S druge, srpske strane, ali i strane humanitarnog prava, potpuno je drukčija slika ”Oluje.” Druga strana u legitimnoj akciji vidi strahote, ratne zločine, egzodus skoro kompletnog srpskog naroda s teritorija na kojima su stoljećima živjeli. 

Razlikuju se i cifre o broju žrtava, Zagreb spominje nekoliko stotina, a Beograd više tisuća ubijenih. A istina je samo jedna.

Zlo srpskom narodu nije počelo tog četvrtog kolovoza 1995. godine. Stvari valja sagledati pošteno, posebno bi trebali to učiniti osporavatelji ove akcije.

Medalja uvijek ima dvije strane, a istina samo jednu.

Hrvatsko-srpski odnosi i povijest ipak su duži od ubojstva Stjepana Radića, Kraljevine Jugoslavije, ili Jasenovca, Bleiburga ili Oluje. Ali to je posebna i kompleksna tema koju ostavljamo drugima.

Činjenica je da ”Oluja” nije odnijela samo Srbe iz Hrvatske. Lijepu Našu posljednjih desetljeća masovno napuštaju osobe sa svakakvim krvnim zrncima. A najviše s prostora nekada okupiranih dijelova naše države.

Hrvatska je među tri zemlje Europske unije koje najbrže demografski padaju. Zbog nedostatka radne snage sezonske poslovi povjeravaju se strancima. Je li i tome kriva ”Oluja?”

U blizini Plitvičkih jezera postoji jedna škola koja je prva u Hrvatskoj dobila ime po Franji Tuđmanu. Nekada je radila u dvije smjene, a danas jedva da ima i jednu.

U Ličkom Petrovom selu, prije rata je živjelo oko 350 stanovnika. Danas ima oko sedamdesetak duša, a osnovna škola je prodana i na tom mjestu napravljen je hotel. I srpska i hrvatska djeca autobusom odlaze u drugu školu udaljenu 12 kilometara.

Ali danas Hrvatima ne trebaju Srbi, niti Srbima Hrvati ili Bošnjaci da bi se teritorijalni prostori čistili od jednih, drugih ili trećih, ili da bi jedni druge ubijali, genocid činili. Najveća gubilišta naših naroda su grobnice u utrobama naših žena i majki. Veće i od onih u Jasenovcu, Bleiburgu ili Srebrenici. Koliko je milijuna djece samo od kraja rata ubijeno? I to ubijanje nečeg najnevinijeg što može postojati – dječice u utrobama majke. I to je jedino po čemu se danas može uspoređivati Srbija i Hrvatska. Sve ostalo je nemjerljivo.

Srbija bježi od svoje povijesti ili je krivo interpretira, ima problema s priznavanjem genocida u Srebrenici, upliće svoje prste u BiH, ne zna što bi s Kosovom, bi li se okrenula Kini ili EU…

Za to vrijeme Hrvatska, iako je daleko od dobrog, miljama je daleko ispred Srbije.

Pred nama je još puno otvorenih i neriješenih pitanja, a najmanje nam trebaju komemoracije koje se pretvaraju u neku vrstu produžetka ratovanja. Žrtva može imati samo ime i prezime, sve ostalo je nebitno.

Nekoliko godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata, najveći neprijatelji u sukobima, počeli su stvarati jednu novu Europu koja je danas uzor i onima koji su protjerani u „Oluji”, ali i onima koji su pobijedili. 

U svim ratovima najveći gubitnik je čovjek. Pa i u Oluji, Jasenovcu, Bleiburgu ili Srebrenici.