ISPRATILI smo još jednu godinu. Dočekali smo i ušli u 2022. Neki su se dobro najeli i napili. Bilo je i vatrometa i pucanja kao nikad do sada. Jesmo li se time htjeli zahvaliti 2021. godini koja za mnoge i nije bila dobra? Ili smo, pak, željeli proslaviti ulazak u nešto novo, što se godinom zove, a koja je puna neizvjesnosti?

Bilo kako bilo, još je jedna godina iza nas. I to kakva. Ona u kojoj je malošto imalo suštinskog smisla. Nije bila uopće laka. Svijet, a i svaki pojedinac koji je njegov dio, susretali su se s mnogim izazovima. Neki su uspjeli, neki su pokleknuli, a neki i propali.

Ukratko, mnogi će kazati - pandemija je kriva za sve. 

Ima li uopće krivice u nama samima? Ima li krivice i među onima koji se nisu znali snaći? Ima li krivice i kod onih koji su slabo ili kasno reagirali? Ima li krivice i kod onih koji nam kapu kroje?

Ima li krivice i kod udomljenih po raznim institucijama i agencijama koji su se zatvorili u svoje dobro čuvane jazbine? 

Koliko god se činilo da imamo razloga za olakšanje s odlaskom mučne, teške i krizom okovane 2021. godine, isto toliko je naivno čak i pomisliti da je dolaskom 2022. godine uopće smanjen prostor za neizvjesnost i zabrinutost. Jer u ovoj 2022. godini isti smo svi. A pandemija je još gora. Na kraju, kada nam i ova godina bude teška, mučna i krizom okovana, opet ćemo naći krivca. Naravno, još jednom u nekom drugom. Delta, omikron, lambada, flurona,… Izabrat ćemo mu i ime. A sebe opet zaboraviti.

Duboko u nama samima, nalaze se nemiri i problemi žilavih korijena. No, u nama leže i njihovi uzroci. Varljivo i prividno praznično opuštanje, prejedanje i prepijanje nije pomoglo da se sasijeku to neumoljivo razgranato korijenje problema u nama.

Kada je završilo praznično opuštanje, čovjek se vratio u surovu stvarnost. A ako je čovjek, kojim slučajem, bio zaboravio na surovu stvarnost, našli su se oni koji su ga podsjetili kako ne bi zaboravio: proizvođači, banke, dostavljači računa, kao i ostali protagonisti svih trauma. 

Kada sve zbrojimo i trezveno razmislimo, teško se oduprijeti svim nemirima, problemima i brigama koje nam je u amanet ostavila prošla godina. Kako tek povjerovati da nam 2022. nosi optimizam?

Svi smo svjesni toga, ali teško će itko priznati.

Kao da nas nije briga što se vode planetarne bitke za resurse, što cijene divljaju, što se države sukobljavaju u svojoj gramzivosti. Mi kao da smo odlučili ostati zarobljeni u našem egoizmu i narcizmu, s malim razlikama.

Ne brine nas puno hoćemo li imati posao, hoćemo li imati život dostojan čovjeka kada sutra odemo u mirovinu,... Razmišljamo li o godinama koje dolaze? Ipak su nam draža promišljanja o drugima, tračanja, kao naša omiljena životna disciplina.

Prošla godina - kao i mnoge prethodne - u suštinskom smislu za nas nije ni postojala. Nekad, kad se budemo sjećali prošle godine, ona će biti samo jedna crna mrlja u našoj memoriji, neki nedefinirani vremenski period kroz kojeg smo samo morali proći. Opet će krivac biti netko drugi, a ne mi sami.

Što očekujemo u novoj godini? - pita nas netko ili smo to sami sebe upitali. Svi ćemo kazati kako želimo sve bolje. Ali uvijek zaboravimo kako toga nema bez naše žrtve, bez naše akcije, bez usklađivanja pravila s univerzalnim pravilima. Neće nam biti bolje ako oko nas neprimijećeni žive ljudi koji se brinu kako platiti račun za električnu energiju ili oni kojima je mjesec predug pa sa svojom mirovinom ili plaćom ne mogu stići ni do njegove polovice.

Želimo li bolje, nije do pandemije - do nas je samih.