OD izbijanja prvih slučajeva zaraze novim koronavirusom, iritiraju nas razna apokaliptična nagađanja. Apokalipsa je grčka riječ i znači "otkrivenje o stvarima koje prije nisu bile poznate, a koje ne mogu biti saznate i spoznate na drugi način osim otkrivenjem – revelacijom”. Apokaliptični spisi, priče i predskazanja dio su ljudske povijesti od samih početaka ljudske civilizacije. Zajednička im je crta da Bog ili neka druga viša sila zbog grijeha ili pokvarenosti, ljude ili zajednice kažnjava prirodnim katastrofama, bolestima i pomorima, porazima i porobljavanjima i na svaki drugi, uglavnom, krajnje zastrašujući način. Još jedna nit im je zajednička – apokalipsom su uglavnom kažnjeni drugi, a onima koji apokalipsu pričaju, naglašavaju i tumače ona uglavnom prijeti!

U ranoj židovskoj apokaliptičnoj literaturi kažnjeni su pogani zbog svog idolopoklonstva, kršćani će apokalipsu tumačiti kao kaznu židovima zbog grijeha prema Jahvi, a i muslimani će također razviti svoje koncepcije apokalipse u kojima će kršćane i židove označavati kažnjenicima i miriti ih međusobno i s njihovom sudbinom, a kada i oni zapadnu u povijesne gubitke i patnje, onda će svi zajedno apokalipsama tumačiti poraze, opet i uglavnom, drugih.

Bilo kako bilo, apokalipsa, kazna za grijehe ili, pak, samo jedna nova nepoznata bolest, nije nikog zaobišla. Životi i životne navike promijenili su nam se preko noći. I svi imaju štetu, osim onih desetak svjetskih profitera koji su svoje bogatstvo umnogostručili.

Ali običan, mali čovjek, mora se snaći kako umije i zna i u ovim vremenima, pokušavajući život i životne navike učiniti normalnima.

Kad bismo u ova teška vremena pandemije koronavirusa trebali izdvojiti jednu stvar koja nam barem prividno daje osjećaj normalnosti, mnogima bi na prvom mjestu bila kava. Biznis s tim čarobnim nektarom zapošljava čak 125 milijuna ljudi u svijetu, od transporta i prženja zrna, do prodaje konačnog proizvoda, pri čemu ne smijemo zaboraviti ni 25 milijuna malih poljoprivrednika, odgovornih za uzgoj 80 posto svjetske kave. No, iako se korona najprije "obrušila” na vlasnike kafića i ugostitelje, koji su u "lockdownu” među prvima morali zatvoriti svoja vrata (neki ih više nisu ni otvorili), kava je zahvaljujući otpornosti proizvođača i opskrbnih lanaca i dalje "must have” proizvod u kojemu uživamo svakodnevno.

Novi, takozvani ”meki lockdown” opet je zaključao vrata kafića, ali nema ništa meko u ispijanju kave na zidiću i klupici. To i sami možemo potvrditi. Da su navike sastavni dio života i da ih se teško odričemo, pokazuje nam gradska svakodnevnica. Običaj ispijanja kave u Slavonskom je Brodu ritual kojega se neki teško odriču i u ovo vrijeme epidemije. Nije riječ o nekoliko gutljaja „crnoga napitka" koji se može spraviti u svakoj kuhinji, već o socijalnom postojanju - Pijem kavu, dakle, postojim.

Kad si na minusu i s rukavicama, promrzlih obraza, kava bi trebala prestati biti ritual i postati usputna stvar, kao što je, recimo, odlazak na bankomat. Ali ritual ispijanja kave, unatoč pandemiji i debelom minusu, ostaje i dalje jednako važan ritual.

U potrazi za ostatcima kulture ispijanja kave u Slavonskom Brodu, građani posjećuju kioske, benzinske pumpe, pekarnice… I kada dobiju svoju kavu, ljudi se poput guštera motaju tražeći svoj tračak sunca. I nemali broj njih završi na terasi jednog brodskog lokala, koja je još uvijek „živa." Svakako je pohvalno što je vlasnik ostavio svoju terasu i dalje „otvorenom", a Brođanima čak dozvolio i korištenje sjedalica i grijalica. Tako, ako šetamo brodskim Korzom, primijetit ćemo ljude kako promrzli ne odustaju od svog rituala. I svi su tada sretni, vedri i nasmijani, kao da je baš sve potpuno normalno. Nadam se da ovaj članak neće biti uzrokom „zatvaranja" jedine „otvorene" terase u Slavonskom Brodu koju Brođani posjećuju mada su vrata objekta zaključana, a konobara nema na vidiku.

Potraje li „lockdown" još duže, red bi bio očekivati da kiosci i pekarnice počnu točiti i viski, kao rješenje za promrzle obraze.

Izgleda da je Brođanima dobro poznata poslovica - Bolje da propadne selo, nego običaji – i da se čvrsto drže svojih navika i rituala – ispijanja čarobnog napitka zvanog kava. I ne razgovaraju ni o kakvoj apokalipsi, nego su pronašli svoj komadić sunca, čekajući bolje sutra. Jer čovjeku za sreću nije potrebno mnogo. Uz svoju kavu, pa makar ona bila i s kioska ili pekarnice.