SVAKE godine u ovo vrijeme, naviknuli smo gledati Djeda Mraza. On je simbol posljednjih dana svake kalendarske godine. Ali ove godine, izgubio je svoju pravu ulogu, ili bolje rečeno, njegovu su ulogu ukrali Capak, Božinović, Beroš, Markotić,…

Kada Capak ili njegovi drugovi iz Stožera, uključe mikrofone i obrazlože na koga se ne odnosi odluka, onda svakom normalnom čovjeku dođe zlo. Što od načina na koji oni to obrazlažu, što od njihovih tumačenja odluka.

Oni su sebi samovoljno dodijelili ulogu Djeda Mraza. A njihovi pokloni za nas su raznovrsni. Gdje ići, kako ići, kako se moliti Bogu, kako i kada prati ruke, kada skinuti masku…

Ne gledam inače presice Stožera, ali eto danas sam je pogledao. I doista, bilo je mučno slušati i gledati na koji način oni odgovaraju pitanjima novinara. Ako će nas takvi ljudi spasiti, ne piše nam se dobro. Uostalom, svi pokazatelji govore da smo najgori u Europi, a četvrti u svijetu.

I tko je odgovoran za to? 

U istupima Nacionalnog stožera, ali i političara, često smo slušali kako je došlo do eksplozije širenja koronavirusa. I svi su oni stručnjaci, čuveni epidemiolozi, virusolozi, molekularni biolozi… Svi znaju sve. A jedan jedini među njima je epidemiolog koji se tu slučajno našao, zahvaljujući tek partijskoj knjižici.

I tko je onda kriv za ovakvo stanje?

Kada ih pitamo rado će kazati kako su krivi mladi, ljudi koji organiziraju privatna druženja, građani koji ne nose masku, svi oni koji se rizično ponašaju i ne slušaju upute Stožera. Sve nas proglašavaju krivcima.

I ima istine u tome. Jer niti jedna mjera protiv koronavirusa neće pomoći ako ljudi sami ne shvate što je na kocki s tom novom bolešću. Ni maske, niti zatvaranje kafića, ni zatvaranje županija, niti drastične mjere kao što je policijski sat pa ni varanje ulaznih vrata na zgradama kao što su to radili u Kini. 

Za svaki zid od pet metara kojeg postavi Stožer, naš narod ima ljestve od pet i pol metara. Svaka prepreka se može zaobići. Naravno, ako to želimo.

Na primjer, nova je odluka da se samo dvije obitelji mogu sastajati u jednom prostoru, s najviše deset osoba. A što ako dvije obitelji imaju, naprimjer, jedanaest ili više članova?

Ili, primjerice, odluka o zabrani napuštanja županija, u kojima imamo prebivalište ili boravak, a koja će nastupiti 23. prosinca ove godine. Što reći za to?

Naravno, takva odluka u načelu je pohvalna. Ali kada Capak ili njegovi drugovi iz Stožera, uključe mikrofone i obrazlože na koga se odluka ne odnosi (bogataše koji si mogu priuštiti blagdanski odmor u hotelu i crkve koje nisu ništa manje bogate i moćne) onda svakom normalnom čovjeku dođe zlo. Što od načina na koji oni to obrazlažu, što od njihovih tumačenja odluka.

Mi, obični smrtnici do sada smo naučili kako je ovaj virus čudan. Kod njega nema pravila. Nekad će se zaraziti cijelo kućanstvo, a nekad zaraženi neće prenijeti virus ni osobi uz koju spava. Nekad će članovi obitelji imati različite simptome – jedan će imati temperaturu i kašljati, drugi će osjećati slabost, treći neće imati nikakve simptome, a četvrti će završiti u bolnici na respiratoru. Ako je suživot s ovim virusom kocka, zar je onda teško biti pametan i osigurati se kako bismo prošli najbolje moguće.

Ali ne. Propusnice će dobiti svi koji rezerviraju hotele ili smještaj do 23. prosinca. Drugim riječima, Stožer je uveo igru „najbržeg prsta." Ako brzo rezervirate smještaj, ne spadate u one koji moraju ostati zatvoreni u svojim domovima. 

Nije li se nešto slično događalo i u proljeće. Slično je bilo, sve do onog slavodobitnog usklika: „Pobijedili smo koronu!". 

A često ističu i krilaticu „Vjerodostojno" ili „Sigurna Hrvatska", ali samo dok završe izbori. Tada se može družiti i s osobama kojima je propisana samoizolacija, može se rukovati i s teniskim zvijezdama. 

I tko je onda za sve kriv? Onaj tko je sve to osmislio i omogućio. Ne preostaje nam ništa drugo nego zaigrati igru „Najbrži prst".