RIJETKO su kada tako opasne političke štetočine imale toliko koncentrirane političke moći u tako ozbiljnom društvenom procesu kakav je strukturna reforma obrazovanja. Možemo slobodno kazati kako se ovih dana čini rijetko viđen kulturno-prosvjetni zločin nad hrvatskim narodom. Pritom, fundamentalno pitanje glasi: kako je moguće da odrasli ljudi, ne nužno s visokim certifikacijama stručnosti nego s običnim i prosječnim ljudskim razumom, uopće ulaze u procese reforme, a da uz milijardu ili koliko već kuna uloženih u pomagala, opremu, usavršavanje, projektiranje, konzultacije i analize, nisu predvidjeli financiranje kralježnice procesa – učitelja i nastavnika. A znamo kako od njih, uvelike, izravno, ovisi cijeli proces i njegovi rezultati.

Jasno je kao dan da bez dubokih društvenih promjena prijete nam nesagledive i teško popravljive štete. Učitelji su tek jedan dio nezadovoljnog društva. Sutra možemo očekivati štrajk nekog drugog. Uostalom, svih osim uhljeba.

Očito odgovorne ljude iz resora nije zanimalo obrazovanje, niti ljudska i kreativna dimenzija školstva. Nije ih zanimao ni identitet niti su imali približnu viziju razvoja nacije, a učitelje i nastavnike su, kao cijeli javni sektor i društvo u cjelini, tretirali isključivo kao svoje lovište. Ili tržište nad kojim imaju monopol. Možemo reći kako je primarni motiv ove reforme bio golemi novac.

Idealna osoba za obaviti prvu fazu reforme bila je jedna žena, koju su neki prozvali političkom manekenkom. Žena s mrvicom razuma i senzibiliteta, trebala je u samom preuzimanju izravne odgovornosti za golemi eksperiment s enormnim materijalnim i nematerijalnim sadržajima, izboriti ukupan financijski okvir za učitelje i nastavnike. Prije svega zbog velikog proširenja profesionalnih obveza u provođenju reforme.

S početkom školske godine došlo je do komešanja i nezadovoljstva učitelja. Međutim, minstrica ni tada nije u cijelosti shvatila problem, nego se od nominalne zaštitnice struke, prometnula u oportunistu, što je potvrdila svojim sinoćnjim stavom kako se "ne bu štela mešati" u "igrama moći između snidikata i Plenkovića".  

Obustava nastave u školama je više nego štrajk. Ovo ima golemu političku težinu, i više od bilo čega ukazuje na duboku političku razvalinu u državi.

Ovaj štrajk ne bi trebali promatrati samo kao borbu za povećanje plaće od tristotinjak kuna. I s tim i bez toga, svaki učitelj živjeti će skoro isto. Ovaj štrajk u sebi nosi borbu za bolji život u budućnosti našeg društva.

Ali ključnu ulogu, kada i kako će okončati štrajk prosvjetara, mogu imati roditelji učenika. Oni su već sada iscrpljeni, rastrzani i zabrinuti. Roditelji su ljuti. A ključno pitanje je na koga su ljuti, na učitelje ili Vladu. Ako se ljutnja i bijes roditelja okrene prema Vladi, učitelji bi mogli profitirati, pri čemu je presudno što smo u izbornoj godini, a roditelji školske djece predstavljaju oko 700 tisuća birača.

Možda nas sve malo zbunjuje podatak da nitko od nastavnika u vjerskim osnovnim i srednjim školama - svejedno jesu li članovi sindikata ili ne - nije u štrajku. Iako i oni primaju plaću iz istog državnog proračuna kao i učitelji u štrajku. Ne štrajkajući, svoje kolegice i kolege ostavili su na cjedilu. Dakako, ukoliko se, zahvaljujući štrajku, poveća plaća učiteljima, nastavnici iz škola čiji su osnivači vjerske zajednice neće se odreći povećanja (i) njihova dohotka. Posebna je priča licemjerje onih koji štrajkaju u matičnim (državnim) školama, a bojkotiraju štrajk kad tezgare u školama koje su u vlasništvu vjerskih zajednica.

Kako god završila ova pobuna u školama, stvari će se dodatno ogoliti. Jasno je kao dan da bez dubokih društvenih promjena prijete nam nesagledive i teško popravljive štete. Učitelji su tek jedan dio nezadovoljnog društva. Sutra možemo očekivati štrajk nekog drugog. Uostalom, svih osim uhljeba.

I ništa nam neće značiti ako Premijer sutra Ministrici pokaže crveni karton, a tajnici zapovjedi neka napiše još jedno rješenje o razrješenju člana Vlade. Bit će to tek novi prilog dokazima kako su članovi kabineta ovog premijera potrošena roba, kadrovske alatke, sredstvo za potkusurivanje..., a sve s ciljem održanja mira dok prođu predstojeći izbori, paradno predsjedanje Europskom unijom te još jedni izbori. Najvažniji je mir. Za Premijera, ali ne i zajednicu.