SVAKI put kad čujem kako je broj noćenja turista porastao, a broj domaćih gostiju na moru je sve manji, osjetim bijes i gorčinu. Premda sam svjesna kako država živi od te gospodarske grane, pitam se jesmo li tako nisko pali da prosječni hrvatski radnik s obitelji (a o umirovljenicima da i ne govorim) more može gledati samo na televiziji.

Mi umirovljenici koji smo, prije više desetljeća, navikli živjeti standardom dostojnim uljuđenog svijeta, ne želimo mrvice nego ravnopravan tretman jer zaradili smo to cjeloživotnim izdvajanjem iz svojih plaća.

Neki će reći: pa starcima i ne treba odmor na moru, smeta im vrućina, preporuke liječnika su neka budu u kući i slične tlapnje, no, našlo bi se i za njih hlada i osvježenja uz more, kad bi si to mogli priuštiti.

Prijateljica se ovih dana sprema na ljetovanje i skucla je za jednokrevetnu sobu u hotelu na našoj obali, za sedam polupansiona, s putom - tisuću eura. I to ne za nekakav luksuz. Prosječan hrvatski radnik u trgovini, drvnoj i tekstilnoj industriji, raznim uslužnim djelatnostima... za taj iznos mora raditi dva mjeseca.

S druge strane, četveročlana mlada obitelj, s dvoje male djece, za apartman (na otoku) platit će 100 eura po danu, a kad se tome dodaju putarine, trajekt, hrana, voće, sladoled... desetak dana im proguta pravo malo bogatstvo za skromno ljetovanje i kuhanje kao i kod kuće.

Mada su fakultetski obrazovani, jedva su odlučili krenuti uz otplatu na rate jer, gotovo jednu plaću, troše na kredit za stan, a drugu razvlače za preživljavanje. Ipak, prevagnula je odluka da krenu zbog umora, svakodnevnog stresa na poslu, druženja s klincima...

Rastuže me i razljute takve činjenice jer se sjećam vremena od prije nekoliko desetljeća kada smo, po završetku fakulteta, kao tek zaposleni mladi ljudi, mogli birati morsku destinaciju bez pretjerane muke.

Osim hotela, zaposleni (i rođaci) mogli su koristiti jeftina, izvrsno opremljena i u blizini mora locirana, radnička odmarališta, a kampiranje od sjevera do juga Hrvatske (što sam s društvom isprobala) bilo je vrlo pristupačno, zanimljivo, lako ostvarivo i nezaboravno.

Istina, bilo je i tada stranih turista, ali ni približno današnjem broju. Prema službenim podacima, u srpnju ove godine, na Jadranu je zabilježeno 30 milijuna noćenja (što je povećanje od preko 10 posto u odnosu na prošlogodišnji srpanj) od čega gotovo 27 milijuna noćenja čine strani turisti, posebice Nijemci, Slovenci, Poljaci, Česi, Austrijanci...

Tako su čari Jadranskog mora, od sjevera do juga, koje reklamiraju kao "pravu gozba za oči, duh i tijelo", s bogatom unikatnom gastronomskom ponudom, kulturnim događanjima i raznim ponudama, za svakog ponešto - osim za domaće turiste, jer njih ni nema (točnije ima ih deset posto). A stranci će, po povratku u svoju zemlju, i dalje koristiti usluge hrvatskih liječnika, medicinskih sestara, njegovateljica, čistačica, inženjera...

Gdje smo to "fulali" ako nam mladi bježe "glavom bez obzira" u potrazi za dobro plaćenim poslom kako bi zaradili i narednih godina bili među deset posto onih  kojima je "upala kašika u med" kad su se dijelile funkcije, dobro plaćeni poslovi, naslijeđa..., pa se sa strancima ravnopravno "baškare" na lijepom Jadranu. Tada će možda biti među onim rijetkim Hrvatima koji si, primjerice, mogu iznajmiti malu kuću (s četir kreveta) i bazenom, za samo 2700 kuna dnevno (bez hrane, pića...).

Neki prijatelji su iz Broda otišli na ljetovanje u Grčku i oduševljeni su gostoprimstvom, lijepim morem, mirom i neusporedivo nižim cijenama. Jedino su se, vele, Grci čudili otkud Hrvati tamo, a imaju prekrasno more.

Kako se približava kraj pravim ljetnim mjesecima, počele su se pojavljivati ponude za ljetovanje po nešto nižim cijenama, no prosječnog hrvatskog građanina već brine početak nove školske godine, knjige, nove patike, odjeća za izrasle klince, zimnica, drva... i prestaje razmišljati o moru.

Mi umirovljenici koji smo, prije više desetljeća, navikli živjeti standardom dostojnim uljuđenog svijeta, ne želimo mrvice nego ravnopravan tretman jer zaradili smo to cjeloživotnim izdvajanjem iz svojih plaća. Zato, s pravom, očekujemo više senzibiliteta od onih koji to mogu popraviti i koji su za to plaćeni, u državi koja se predstavlja socijalnom, pa da si, poput skandinavskih, njemačkih, američkih i drugih staraca, možemo priuštiti poneko putovanje, odmor, mir, ljepotu.

Do tada, kao i većina umirovljenika, ali i prosječnih radnika, moramo reći: 'Zbogom more, možda te vidim u nekom drugom životu!'.