Bili su tu Brođani, Tihomir Jakovina, Igor Dragovan i brodski SDP. Pa nije vrag da ni oni nisu znali? Ili je povijesno pamćenje na stradavanje svoga Grada tako kratko? Ili beznačajno da nije vrijedno spomena?
Dok je nama kurvi, pedera, partizana, ustaša, četnika, Thompsona… bit će i paravana za zaglupljivanje naroda iza kojeg će se pospremati sva impotentnost hrvatskih političara i nesposobnost vladajućih da Hrvatsku učini gospodarski, socijalno i politički uljuđenom državom.
Ovako, pljeskat ćemo rukama i ručicama na objave kako će hrvatski predsjednik opet podržati povorku ponosa uz tisuću policajaca i pozamašnu sumu izdvojenu iz državnog proračuna.
Je li povijesno pamćenje, na stradanje svoga Grada, tako kratko?
Ma, briga me tko, koga, kada, kako i zašto…samo neka ne dira u moj džep. Al' jok. Svi zavlače ruku u njega, iako, iz njega, ne mogu izvući bog zna što. I još su, pri tome, silno ponosni!
Što bi bilo kada bi dio nas organizirao slične povorke „ponosa". Recimo: mi volimo seks na lusteru, u moru, ovako ili onako. Oprostite, ali to je za mene osobna stvar i nije za paradiranje ulicama, drečeći što i kako volimo.
Uz to me čuva policija i hrvatski predsjednik. I hrvatski porezni obveznici. U isto vrijeme neke elementarne, dječje, udruge ostaju bez drastične potpore državnog proračuna.
Kada smo kod djece, danima mi iz glave ne izlazi slika naše potpredsjednice Vlade Milanke Opačić i trojice ministara-nogometaša. Okupili se ministri, nogometne ocvale zvijezde - milijunaši u plemenitoj misiji pomoći djeci. Pri tome su odigrali i humanitarnu utakmicu s koje je sav prihod išao Domu za nezbrinutu djecu, Ustanovi za rehabilitaciju i odgoj djece Zlatni Cekin i za izlječenje Nataše Baltić.
Za pohvalu je to i nije ništa sporno.
No, sada nastupa meni nejasan trenutak. To je bilo 2. svibnja, na 20. obljetnicu početka silnih zrakoplovnih napada na Slavonski Brod. Samo 3. svibnja poginuo je 16 Brođana od toga petero djece. U Slavonskom Brodu je poginulo 29-tero djece, a na županiji 33. Skoro deset posto od ukupnog broja djece poginule tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. I tu je jedini spomenik poginuloj djeci u Hrvatskoj. „Djevojčica" mu je naziv i nalazi se ispred OŠ H. Badalić iz koje je poginulo 16 učenika!
Nije mi jasno da potpredsjednica Vlade i ministri nisu našli za potrebno, od svoga vremena, odvojiti tridesetak minuta i položiti cvijeće pod noge „Djevojčice". I upaliti jednu svijeću za svu poginulu djecu. I roditelje. Zbog političke zrelosti i obzirnosti, a i protesta zbog zločina nad Gradom i civilnim pučanstvom. Zločina za kojeg nitko nije odgovarao, a vjerojatno i neće.
Kažu, bolje upućeni, da ministri nisu krivi jer nisu znali. Dobro, ali tu su bili Brođani Tihomir Jakovina, Igor Dragovan i brodski SDP. Pa nije vrag da ni oni nisu znali? Ili je povijesno pamćenje na stradanje svoga Grada tako kratko?
Ili beznačajno da nije vrijedno spomena.
