SLAVONSKI BROD - Sjedimo tako Stipa i ja, dvojica ocvalih štitonoša Štita grba Berislavića (po odluci Gradskoga vijeća) – feudalnih gospodara Broda, potomaka bana Borića i Kulin bana, gospodara Bihaća i Dobora te gospodara zemlje od Pisarovine i Mačve pa sve do pradjedovskog Dubovika - pod orahom u Varošu, u gustoj hladovini, uz zvuke glazbe reprezentativnog mađarskog orkestra "Rajko" s otvaranja Brodskog glazbenog ljeta, dok u ušima još odjekuje podcikivanje, svirka, blještavilo, sjaj, raskoš i sjećanja predaka naših: slavonskih, ličkih, bosanskih, hercegovačkih, ukrajinskih…sa Smotre "Brodsko kolo"…

 Stipa Vokić: Ove rode učinile su više za Slavonski Brod od svih tih celebrytija ili kao se već zovu.

- Vidi je, skuplja travu za popravak gnijezda kako se ne bi vraćala prazna kljuna – pokazuje Stipa, štitonoša Štita Grba Berislavića i ponos Hrvatske (po odluci gledatelja HTV-a), na Malenu koja se penje vukući propucano krilo - uspomenu na lovce koji su je obogaljili za cijeli život - uz izgrađenu stazu do krova, dimnjaka i gnijezda kamo nosi poveći grumen trave. A ondje pet ptića. Ukupno 54 u proteklih 13 godina, ili 4,2 godišnje. U prosjeku. A toga u prirodi nema.

- Daj popni se gore i vidi imaju li vode i riba.

Penjem se lojtrama do krova garaže, hvatam se za grane oraha pazeći na fotić što klati oko vrata.

- Eee jesi šplentrav, a mlađi si od mene.

- Popni se ti - odgovaram zadihano dok oprezno iskušavam dasku što vodi u podnožje dimnjaka i gnijezda. Hvatam se za dimnjak, ispitujem njegovu stabilnost kako se ne bi strmeknuo niz krov do podnožja oraha.

- Hajde, što čekaš? Je l' vidiš male? – požuruje Stipa.

- Vidim mlade, al' vidim i Malenu. Gleda me nešto ispod oka, da me ne klepne tim kljunom?

- Ma neće, samo ih ne diraj.

Stenjem i pušem, zazirem od Maleninog pogleda i kljuna (iako sam štitonoša Štita Grba Berislavića), a ona netremice promatra što radim. U glavi mi Stipa i storija od prije tri tjedna kada ga je klepnula kljunom u ruku dok je pregledavao mlade. Ništa strašno, al' je Stipa po silasku bezazlenu ranicu zalio rakijom i bakteriju utjerao ravno u krvotok. Spašavali su ga u brodskoj bolnici, a tri je dana bio na infuziji. Evo i dan-danas mu je desna ruka otečena i neupotrebljiva. I dalje boli, ali kažu da ide na bolje. Međutim, više ga boli što su mediji razglasili kako ga je Malena „masakrirala"…

- Ma, ja sam kriv - brani ju. - Čeprkao sam oko mladih, a nisam joj dao granu da se s njom zabavlja. A onda sam zalio rakijom i sve zakomplicirao, barem tako kažu liječnici - pravda ju.

- Dok sam bio u bolnici, kažu, kako je stalno visila pred vratima stana i čekala me… Kažem ti, nije to bilo ništa spram onoga kada me Klepan klepnuo po glavi. K'o da ima hiltovku, a ne kljun.

- Ma, pusti to, al' ja ću se strmkenut s ovoga krova ako ne zašutiš i pustiš me da radim. Što ću ako razbijem fotić - gunđam.

- Jel' ima vode?

- Ima, frtalj ampera.

- Evo ti crijevo i odmah mijenjaj.

Iz trećeg pokušaja hvatam crijevo jednom rukom dok se drugom grčevito držim za dimnjak. A Malena gleda. Ako krene mene neće u ruku već u glavu, jer samo nju vidi. Ipak hvatam crijevo i punim amper sve dok se voda nije počela prelijevati. U tom krene i Malena. Pretrnuo sam, ali nisam joj ja bio zanimljiv već voda, koju je s kljunom počela dijeliti onim svojima.

Petero čupavih, pernatih loptica koje su, osjetivši vodu, odjednom počeli graktati. Kako je koji od njih dobio vodu tako je zašutio i zaspao. I tako sve do petoga. U tom trenutku stigao je Klepetan, tko zna s kojih bara. U žurbi je umalo promašio "slijetnu stazu" i aterirao na sljeme krova. No, odmah je doskočio na dasku i požurio provjeriti što se to događa u gnijezdu. Kratak pogled, snimka gnijezda, uljeza i raspoloženja smirila su ga te se lagano odgegao na kraj staze ispod oka prateći daljnji razvoj situacije.

- Ma, zajebava ova desna ruka, kljakav sam i ne mogu ništa. Evo, popodne idem po ribu na oriovačke ribnjake, al' moram navratiti do Kaniže kako bih poveo pajdaša, koji već zna kako uloviti ribu. Ti o tome pojma nemaš. Tako produžim put za duplo, al' izbora nemam, ja ne mogu loviti pa služim samo kao šofer.

- Pomažu li gradske ili županijske institucije? Turistička, gradonačelnik, župan…..

- Jel' ti mene zajebavaš? Pa kažu mi jučer, djeca iz Đakova i njihova voditeljica, kako im nisu htjeli dati ni moj broj. Kažu kako ga nemaju već su se ljudi snalazili po privatnim linijama.

To znam i sam jer sam već puno puta dao Stipin broj 'moba' kako bi se ljudi mogli dogovoriti za posjetu.

- A ne znam, godine dolaze i slažu se, evo i ova bolest pokazuje da mi treba pomoć. Razmišljam da sve prepustim Njemačkom društvu za zaštitu životinja koji su već dva puta bili kod mene i donirali po 300 eura za Malenu i Klepatana. Kažu da bi ih vodili u Njemačku. I mene s njima, jer našima očito nije stalo do Malene i Klepetana. A to je njima prvorazredna atrakcija jer ih zna cijeli svijet. I biznis, naravno. Eto, razni domaći klatimudani prave sprdačinu s njima, isprdavaju se, a gradske i županijske institucije ne nude nikakvo dugoročnije rješenje. Na web stranicama županijske i brodske turističke zajednice o Malenoj i Klepetanu ni slova. Kao da ne postoje, a ove rode učinile su više za Slavonski Brod od svih tih celebrytija, ili kao se već zovu. Ovo je očito druga liga… Ma neću tražiti nikoga pomoć. Pa netko od njih prima dobru državnu plaćicu za takve stvari. Al' nema volje i pameti. Samo zloće i zavisti - gunđa Stipa Vokić.

- Govorio sam tebi da to preuzmeš al' ti su mutav u tome k'o i ja sam. Znamo samo raditi. Valjda smo zato gologuzani. I u dugovima. Eto, Nijemac traži da mu prepustim sva autorska prava oko Malene i Klepetana. A on će naplaćivati. Brate, nakupilo se svega i svačega, svi snimaju, prave filmiće, prodaju ih, skupljaju "pomoć" za rode, koju mi nikada ne vidimo. Samo ti ništa, a od početka si s nama. Tebi čak ni oni u Jutarnjem ne plaćaju tvoje reportaže. Svi bi ševili, ovaj, zarađivali al' nitko gaća ne bi kupio. Valjda misle kako ja to sve rješavam sa svojom mirovinom od 2500 kuna. Bogami, ozbiljno razmišljam da Nijemcu sve prepustim - završava Stipa svoj monolog.

A ja šutim i pijuckam pivo koje se već dobro umlačilo na ovoj žegi. I gledam na dimnjak, na Malenu i Klepetana i onih pet malih roda koje će uskoro započeti sa svojim prvim letovima, vježbajući za put ka Južnoafričkoj Republici. Valja preletjeti 13,500 kilometara. A na odlasku, već će se naći neki koji će svirkom i pjesmom ispratiti Klepetana na put. I uslikati se. Ipak će fotografije obići cijeli svijet. I svi će ponešto ušićari, a Stipa i ja, ocvale štitonoše Štita Grba Berislavića - sjediti ćemo u hladovini oraha i kovati planove kako namaći drva za zimu i grijanje Malene.