Sjedim na hladnom nadgrobnom kamenu, umoran od smrti koje su se očešale o mene u posljednjih pet godina.

One od 1991. do 95. i ne računam. One su u nekom od foldera moždanih vijuga i iskaču kad one hoće, a ne kada ja to želim. Da je po mojoj volji taj folder nikada više ne bi bio otvaran.

A ove posljednje. Jedna za drugom, brzo i stalno. U nekoj ubitačnoj konstanti. Nekom paklenom, preciznom rasporedu. Sve dok ne ostadoh skoro sam.

Ostaviše me kao posljednjeg nosača svijeća i cvijeća, i prokletstva uspomena. Ili blagoslova. Nisam siguran.

Ma nisam baš sam. Nisam posljednji. Ima pokoja i mlađa osoba, ali one - osim sina moga, drže do viših razina, meni pomalo nedokučivih.

I dok oni kažu da su u mislima s njima, ja nosim vodu, perem ploču i kamen, brišem slova, berem cvijeće iz vrta, jer držim da oni to cvijeće više vole od onoga umjetnoga i kupovnog. Iako nije tako raskošno.

I užgam svijeću. Pozdravim se s njima barem jednom tjedno. A one ostale dane, mislim na njih. Bez obzira na datume.

I prekrižim se, pa pokušam promrmljati molitvu. Započnem, ali ju ne dovršim. Nerazumljiva je. Ali, se uzdam kako onaj kome je upućena to razumije. I zna ju dovršiti.

Oduvijek sam bio slab s moljenjem.

Nisam se pomolio ni kada sam ja umro. Nisam ni imao vremena. A i da jesam imao vremena, ne bih se molio jer to nisam ni znao.

Čak se i ne sjećam da sam bio mrtav.

Zbog čega su me vratili, pitam se već godinama.

Jesul' me, svojim životima, otkupili meni najdraže osobe? Ako i jesu, često puta pomislim da im je žrtva bila uzaludna.

Ili nije? Ostaviše me kao svoga posljednjeg nosača svijeća i cvijeća. I prokletstva uspomena.

Ili blagoslova. Nisam siguran.