Eh, evo mene. Nije me bilo jer sam se oporavljao od Sumraka, ma ne (hoće jezik pravo), dakle oporavljao sam se od Noći knjige. Nisam noćivao, ali sam duševno izbivao. Žurio sam, jurio kako bih na vrijeme stigao na predstavljanje djela i stvaralaštva zvijezde večeri, i moga uvaženog kolege po novinarstvu u redakciji Jutarnjeg, Drage Hedla s kojim sam zajedno radio i jedan tekst o jednom svećeniku koji pravi djecu, a potom ih ostavlja tako da ga nesretna žena juri policijom i sudom.

'Samuraj', uradak Hrvoja Muževića, očito, bio je glavni događaj večeri jer tek on imao toliko posjetitelja da su zauzeli sva raspoloživa sjedala.

No, za razliku od svećenika koji me je danima maltretirao i zvao zbog toga (imam negdje i snimljene te male jutarnje, podnevne i noćne razgovore s velečasnim, a na kraju se dotični svećenik ispričao i rekao kako sam bio korektan ali je on (svećenik) bio nekorektan, dakle, za razliku od svećenika, kolega Hedl mi je posvetio točno dvije i pol sekunde jasno pokazavši da nema pojma tko sam i što sam. U redu, ma tko sam ja da me se Dragutin Hedl sjeća?

Ne bih sada o tome što su oni pričali 14-orici nazočnih Brođana, jer sigurno ne bih bio objektivan pošto neke od nazočnih promotora ja ne razumijem čak ni kada gemišt ispijaju, a tako velik džep s citatima svjetskih filozofa plus Klaićev Rječnik stranih riječi – jednostavno nemam, a ruksak nisam nosio. Dakle, kako bih se oporavio od prvih 60-ak minuta poveo sam tri dame, s kojima sam bio u društvu, na kavicu u Gradsku pivnicu. I dok sam ja pio kavu, dame su udarile po pivu, a ja se u sebi kajao što nisam i ja. Kada sam htio platiti, dame su vrlo energično intervenirale, otele moju stotku iz konobarevih ruku, uvalile mu svoje pare, a meni vratile novac uz riječi:

- Ma nećeš ti plaćati, ti si u mirovini.

To me podsjeti na događaj od prije nekoliko sati kada sam po šnjuri, uz šifre, lozinke i znake raspoznavanja, kupovao duhan „ispod ruke" kako nas financi ne bi ulovili na djelu.

- Za druge je 80 kuna, a za tebe 60.

-  ?!

- Ti si legenda, a kada mi je prijatelj rekao kakvu mirovinu imaš grijeh bi bio da na tebi zarađujem, već ti dajem po nabavnoj cijeni.

Od tada ja razmišljam je li dobro što sam „legenda" i što me sažalijevaju šverceri i dame ili bi bolje bilo da sam neki jebivjetar, manipulator puna džepa… Bilo kako bilo, al' evo trebalo mi je 24 sata da dođem malo do sebe, no dilemu nikako nisam otklonio. Ipak, držim kako će biti najbolje da što manje silazim u Grad. Barem dok ne prebolim ili ne zaboravim. Ipak, prije će biti ovo drugo.

I tako, još uvijek pod tim dojmovima za sada ne mogu se skoncentrirati na, po meni, glavni događaj večeri - promociju filma Samuraj, uradak mojega sina Hrvoja Muževića. Da, glavni događaj jer je to i bio jedini događaj na kojem su posjetitelji zauzeli sva raspoloživa sjedala. A možda sam i subjektivan? Zbog toga sada i ne pišem o tome.

Ili da napišem kao web izvjestitelj koji je jedan književni događaj, u jednoj knjižnici, pratio za jedan portal: „tome događaju nazočio je poprilično veliki broj ljubitelja…."

A ja nabrojah 13 ljudi. Zajedno s predavačima.

I tako, u Noći knjige vidjeh, odnosno uvjerih se, u svu raskoš i laprdanje pojedinih web spisatelja.

Ili barem dok ne izblijedi rečenica moga  dobavljača duhana (radi se o pola kilograma): - Ti si legenda, a kada mi je prijatelj rekao kakvu mirovinu imaš grijeh bi bio da na tebi zarađujem, već ti dajem po nabavnoj cijeni.

Ili, kada mi moja FB prijateljica napiše:"Pa što se sramotiš pišući to? Zar ne vidiš da ti se svi podsmjehuju?"

Pa što? Podsmjehujući se meni, podsmjehnu se i sami sebi. Ponekad. A da toga nisu ni svjesni…