I dok Šešelj, bauk ne tako davne krvave prošlosti, kruži beogradskim ulicama s ikonografijom iz 90-ih godina onog stoljeća i nezadovoljan jer ga je haški tribunal nogirao iz scheveningenskog pritvora govori kako će, nakon haškoga suda, „da rasturi" Srbiju i svoga vojvodu Nikolića te mlađanog sljedbenika Vučića - koji je onomad uzvikivao kako Banovina nikada neće biti Hrvatska, dakle, dok stari četnici i novi početnici revitaliziraju velikosrpsku ideju, Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara bije svoju bitku. Postao je svoja suprotnost jer, „braneći" dignitet vukovarske patnje, u stvari, samo produžava agoniju jednoga hrvatskoga grada kojeg su velikosrpske horde, prije 23 godine, pokušale ubiti.

Lebdi li još Sinišin duh nad vukovarskim ulicama. Ili je protjeran? Gdje su njegove poruke, čuje li ih tko i tumači onako kako ih je on, čista srca, putem etera, slao diljem Hrvatske?

Nakon svih onih ustrajavanja - kako još nije vrijeme za ćirilične natpise na vukovarskim ulicama - Stožer svojim odlukama o tome tko može, a tko ne može odavati počast napaćenom gradu, ljudima i onima koji su svojim životima postali dio grada, prijeti postati, ili je već postao, svoja suprotnost.

Iako potiskujem sjećanja, jer u Vukovar ni dandanas ne znam ući... Kako god krenem uvijek završim u Bogdanovcima i na „putu kroz kukuruze", kao 1991...

Kad pratim ova događanja oko 'Dana sjećanja', ne mogu se oteti dojmu da su branitelji sami sebi postali najveći neprijatelj. Tužno, a sjećanja sama naviru:

(…) Ležeći, nosa priljubljenog uz zemlju, na putu što kroz kukuruzišta vodi iz Vukovara, prikovani uz slavonsku prašinu mitraljeskom, snajperskom i topničkom vatrom - s čuđenjem gledam masnu lokvu rabljenog ulja: - Odoše rifle! - bila je tada jedina misao.

Iz tog budalastog razmišljanja budi me gromki prasak mine iz 120 mm bacača i sada već s dužnim strahom pratim užarene komete što putuju iznad glava.

Bogati, ovo je sve bliže - šapće Cindro, naš pratitelj i čvršće stisnuvši strojnicu, puže put raskrižja odakle nas tuče nevidljivi mitraljezac. Iz rovova odgovaraju gardisti koji brane put i reskim rafalima upotpunjuju tu rujansku večer isprekidanu potmulim detonacijama projektila ispaljenim s ratnog broda na Dunavu i višecjevnih raketnih bacača iz Srijema. Oglašavaju se i tenkovi. U zraku miris prašine, baruta i sutona. U kratkim stankama tišine i njihanje kukuruza para uši. Još nam nije jasno da smo upali pravo u žestoki okršaj i pokušaj združenih okupatorskih snaga, koji vatrom iz Bršadina, Negoslavaca, Orolika i Dunava... pokušavaju pomoći ovećoj skupini svojih oklopnjaka, koji se već više dana nalaze u okruženju hrvatskih obrambenih snaga.

Nekoliko sati ranije

Odlazim do Hrvatskog radija Vukovar i Vukovarskih novina u društvu sa Šimom Đamićem, zapovjednikom brodskih specijalaca. Šima pozorno promatra prozore i krovove kuća u središtu grada. - Zbog snajperista - objašnjava. 

U hodniku, na stubištu  susrećem se sa Sinišom Glavaševićem - novinarom i urednikom Hrvatskog radija Vukovar, supružnikePolovinu (Zvjezdanu i Branka)  te direktora radija Josipa Esterajhera... Nije im baš najjasnije što ovdje radimo, ali ne kriju zadovoljstvo što smo se upoznali. Predajem im vrpcu koju sam ponio iz Radio Broda s pjesmom "Kreni gardo, bandu gazi".

- Najvažnije, u ovim ratnim uvjetima, je pomoći ljudima da se ne izgube u svom strahu - priča Siniša dok Zvjezdana kuha kavu.

- Ovo je tim koji radi s izuzetno puno entuzijazma i s najčišćim namjerama. Tu novac ne igra ulogu, tu ulogu igra ljubav prema gradu, prema ljudima kojima se neprestano obraćamo i s kojima naprosto živimo. Mi smo dio njih i to je u ovim ratnim uvjetima došlo do izražaja do te mjere da smo uspjeli sačuvati brojne ljudske živote. Ljudi su se osjećali sigurnim jer je postojala organizacija koju su imali kroz eter Hrvatskog radio Vukovara.

Vukovarske ulice jesu puste, ali su zato podrumi puni ljudi, žena i djece, a barikade, linija fronte je toliko puna ljudi koji žive na ovom području. Ima tu Hrvata, ima i Srba. Ovdje žive 23 nacije, nacionalnosti. Ovo je grad sa mnogo srca. Zanimljivo je da u ovim ratnim trenucima najvećim dijelom sva ta srca kucaju na isti način, skladno, harmonično. To se vidjelo i nedavno kad je Vukovaru, Borovu Naselju... ovim našim selima bilo najteže, kada su bili izloženi takvim strahotama da je samo jedan takav ritam mogao  opstati. Vukovar je, čini mi se, položio jedan od najtežih ispita od rata naovamo. Čak naša crkva nije bila nikada, čak ni u vrijeme Drugog svjetskog rata napadnuta, nije stradala, ona je u ovom trenutku pogođena... Velike su materijalne štete na njoj ...

Nastojim mirno ispijati kavu, dok se detonacije granata čuju sve bliže u bliže. Koristim priliku, pošto su telefonske linije opet proradile da se javim u program Radio Broda. Tada nisam ni slutio da Sinišu i Branka više nikada neću vidjeti…

A danas, 23 godine kasnije, pitam se - lebdi li još Sinišin duh nad vukovarskim ulicama? Ili je protjeran? Gdje su njegove poruke? Čuje li ih tko i tumači li ih onako kako ih je on, čista srca, putem etera, slao diljem Hrvatske: "Najvažnije je, u ovim ratnim uvjetima, pomoći ljudima da se ne izgube u svom strahu".

Rata više nema ali su, čini se, strahovi ostali. Ovakvi ili onakvi. I kruže, lebde nad vukovarskim ulicama, hranjeni uskogrudnim interesima. I to, koje li ironije, u ime pijeteta Gradu i njegovim pobijenim građanima i braniteljima.