PROSINAC je opet tu. Opet nam dođe tako brzo. I opet sve iznova. Prosinac je poseban mjesec za vjernike kršćane. A još posebniji je za hedoniste. Možda je, ipak, ovo njihov mjesec. Hedonizam možemo opisati i kao postavljanje zadovoljstva u centar života, ili drugim riječima kazano, treba uživati u svemu što radimo. Ali ako u tome nema duhovnosti, besmisleno je. 

Svi znamo kako hedonizam označava samo užitak i to isključivo onaj materijalistički. Pa svi oni koji doživljavaju sebe kao biće materije bez duhovnosti, u ovome mjesecu dolaze na svoje. 
Nekada, ljudi su se hranili kako bi preživjeli ili kako bi rasli. Slično životinjama. Kada su shvatili da to ne priliči čovjeku, počeli su jesti radi uživanja i zadovoljstva. U tom užitku zaboravili su na one koji nisu u prilici čak jesti da bi samo preživjeli. 
Posvetiti se samo zadovoljenju tjelesnog, slijediti isključivo materijalistički koncept života potpuno je pogrešno, osim za hedoniste. 

Škrtost, sebičnost, pohlepa, prekomjernost, uzimanje samo za sebe, želja da se stekne puno ne birajući sredstva, glavni su uzroci stanja u kojem se našao današnji čovjek. Danas se tlače cijeli pojedini narodi pa čak i kontinenti. Primjer Afrike, koja raspolaže velikim prirodnim resursima, a živi u siromaštvu. Koliko se proizvodi oružja kako bi se prodalo i onda pokretali ratovi? Cilj je svima jasan – enormna zarada. 

Svaki čovjek na svijetu trebao bi sebi biti na prvom mjestu. Ako mi sami ne valjamo, onda nećemo valjati ni drugima oko nas, obitelji, prijateljima, radnim kolegama. Ali čovjek nikada ne smije biti sebi na prvom mjestu ukoliko radi na štetu drugih gledajući samo sebe. Onda je i on hedonist, jer zadovoljava samo svoje želje.

I oni koji se deklariraju kao vjernici, bili kršćani, muslimani ili židovi, nisu imuni na hedonizam. Zar sve religije svijeta ne uče vjernike da je pravi put samo onaj na kojem nema pohlepe, da svaki vjernik treba hoditi stazom gdje nema prekomjernosti? Zar svaka Sveta knjiga ne uči vjernike da mogu raditi i stjecati imetak samo na dozvoljen način, po pravilima Autora tih knjiga. Zar lihvarstvo i  kamata nisu strani za vjernika? 
Ali i vjernike danas obuzima pohlepa i to u sve većoj mjeri. A čovjeka kada obuzme pohlepa onda ne bira sredstva kako bi što više stekao, pri tome ne mareći na svoje postupke kojim ugrožava druge. 

Kada bi svaki vjernik živio poruke iz Svetih knjiga sigurno bi našao ravnotežu između tijela i duše. 
Zašto čovjek sebe uopće smatra vlasnikom Zemlje ili bilo čega na njoj? Nije li Zemlju i sve ukrase na njoj netko drugi darovao? Kako može biti naše? Nije li sve to za nas samo iskušenje kako ćemo se odnositi i ponašati prema darovima? Malo nas razmišlja i zahvaljuje. Većina se osili i zaboravimo na načela i pravila koja čitamo u Svetim knjigama. Čitamo, znamo, ali ne marimo. A vjernicima se zovemo?

Ono što nam je dano, hoćemo li čuvati ili zloupotrebljavati? Znamo, ali nećemo prihvatiti da nam je ovo mjesto samo privremeno stanište koje nije cilj, već samo put do cilja. Slično primjeru konjanika koji se odmara u hladu ispod drveta. Odmaraš se, odmor ti traje kratko, a putovanje nastavljaš. 

Ali dosta nas smatra kako ćemo vječno uživati u debeloj hladovini drveta. A zašto bismo putovali kad je u hladu lijepo? Ali nekad nestane i sunca i hlada pa valja dalje krenuti. Danas ili sutra? 
I došao je još jedan prosinac, nismo ništa bolji od prošlog, godinu smo stariji i samo bliži odlasku iz hlada i nastavku putovanja. I doći će još poneki prosinac, za neke prvi, a za neke posljednji. Hlad napustiti moramo.