Nakon rodbine, susjedi ili komšije najbliže su nam osobe. Susjedi su u našoj blizini, s njima dosta često dolazimo u priliku razgovarati. Vrlo često susjedi bi nam trebali biti najbliže osobe kojima se možemo povjeriti, od kojih možemo zatražiti savjet, pomoć. S njima dijelimo ulicu, ulaz, stubište, dvorište. Zato i postoji potreba za dobrosusjedskim odnosima. Dobri odnosi sa susjedima mogu uveliko pomoći izgradnji društvenog milosrđa i suosjećanja, solidarnosti i međuljudskog pomaganja, koje je danas tako potrebno ovome društvu.

Realnost svakog čovjeka je potreba za komunikacijom s drugim ljudima, a komunikacija je najčešća s onima koji su nam najbliži. Čovjeku kao društvenom biću, nisu neophodni drugi ljudi samo onda kada je u nevolji, ili zbog drugih svakodnevnih potreba ili usluga. Čovjek posjeduje primordijalnu potrebu za čovjekom. Ta prirodna potreba iziskuje u nama povezanost s drugim ljudima.

Davno smo naučili kako je čovjek društveno biće. Emocionalno, čovjek kao društveno biće ne može funkcionirati sam. Socijalno, čovjek kao društveno biće još manje može funkcionirati sam. Čovjek ima potrebu živjeti blizinu s drugim ljudima, ostvariti komunikaciju i interakaciju s drugim ljudima.

Ne tako davno susjed ili komšija slovio je za društvenu instituciju. Ako si imao dobrog susjeda imao si sve. Ostale su nama dobro poznate i mudre izreke o susjedima - 'ne kupuj kuću već susjeda', ili – 'tko se sa susjednom slaže, i sebe i susjeda pomaže'.

Nekada društvena institucija susjed ili komšija danas kao da ne postoji. Ako i postoji blijedi i izgubila je na svojoj važnosti. Danas se susjedi skoro i ne poznaju. Ako se i poznaju, ništa jedan o drugom ne znaju. Skoro nikako se ne posjećuju. Nerado se jedni drugima za pomoć obraćaju. I kada dođe do komunikacije uglavnom se sve svede na simboličan i formalan razgovor, kojeg i jedan i drugi jedva čekaju završiti.

Kako nećemo biti zabrinuti i tužni kada čujemo ili vidimo da u jednom malom mjestu susjedi ne razgovaraju jedni s drugima, da ograđuju svoja imanja kako susjed ne bi mogao proći kroz njegovo, da se međusobno ogovaraju, zavide, glave okreću jedni od drugih. A sigurno im je u takvim mjestima susjed preči od rodbine njihove koja je fizički daleko od njih. Ništa bolje nije niti u većim mjestima ili gradovima. 

Ništa nije čudno u svemu tome jer današnji egoizam i narcizam uopće ne ostavljaju prostora za drugoga. Današnji sve prisutniji individualizam i želja za sobom samim, uče nas da se okrećemo sami sebi, a ne drugima, uče nas opsjednutosti sobom, bez pažnje i dobrote prema drugom.

U svijetu narcizma, egoizma i individualizma, riječ susjed ili komšija postali su konzervativni.

Jer današnji čovjek smatra kako će mu suvremene nadzorne kamere čuvati kuću ili stan. Dobar susjed ili komšija bolji je i od najbolje nadzorne kamere ili zaštitarske agencije. 

To najbolje znaju oni koji imaju iskustvo lošeg susjeda. Loš nam susjed treba otvoriti oči kako bismo shvatili što znači imati dobrog susjeda od čijeg su jezika i ruku mirni svi, pa i mi. Od lošeg nas susjeda neće spasiti niti nadzorne kamere, niti zaštitarske agencije. Nije ti dobar susjed onaj koji će ti samo donijeti cvijeće kada umreš ili voće kad se razboliš.

Uz dobre susjede lakše se podnosi život u najgorem selu, a bez dobrih susjeda loše se živi i u dvorcu. 

I zaključit ćemo s jednom židovskom mudrom izrekom o susjedima: „Bolji je susjed koji je blizu nego udaljen brat."