JUČER je nastavljeno zasjedanje Europskog parlamenta, na kojem su parlamentarci glasali o prihvaćanju amandmana na Prijedlog izvješća o Bosni i Hercegovini za 2020. godinu, koji je ranije usvojilo Povjerenstvo za vanjske poslove EU parlamenta.

Svi amandmani na tekst Prijedloga rezolucije hrvatskih eurozastupnika su uvjerljivom većinom odbačeni. Ovo predstavlja veliki politički poraz za hrvatsku diplomaciju, jer nije spomenuta niti konstitutivnost niti legitimno predstavljanje.

Rezolucija izvjestitelja pučanina Paula Rangela, u kojoj se ne spominju prava konstitutivnih naroda, usvojena je s 483 glasa za, 73 protiv i 133 suzdržanih.

Protiv usvajanja rezolucije glasali su zastupnici HDZ-a Karlo Ressler, Tomislav Sokol, Sunčana Glavak i Željana Zovko, kao i zastupnici SDP-a Romana Jerković, Predrag Fred Matić, Biljana Borzan i Tonino Picula. Zastupnica Hrvatske konzervativne stranke Ruža Tomašić te nezavisni Mislav Kolakušić i Ivan Vilibor Sinčić bili su suzdržani, dok je za usvajanje rezolucije glasao IDS-ov Valter Flego.

Najveći zagovaratelj konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja u BiH je naš predsjednik Zoran Milanović. Ne znamo zašto, ali jedno znamo sigurno, nigdje u Europi ne postoji konstitutivnost i legitimno predstavljanje nekog naroda, pa se pitamo zašto je toliki zagovaratelj naš predsjednik nečeg što nigdje ne postoji. Izgleda ovo je bio legitimni poraz za nelegitimni izbor.

"Tu sam”, kazat će Zoran Milanović odjeven u crvenu jaknu SDP-a BiH, "da pružim podršku pravim ljudima”.

Potom se okrenuo i, dok su ga aplauzom pratili simpatizeri SDP-a Bosne i Hercegovine, izgovorio ime Željka Komšića.

Te 2010. godine Zoran Milanović osobno je došao podržati nelegitimnog Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Deceniju je bivšem lideru SDP-a trebalo da shvati da Komšić ipak "nije legitimni predstavnik” Hrvata. Pa sada u svojstvu hrvatskog predsjednika nastoji na sve načine ubijediti međunarodne zvaničnike da "Hrvatima u BiH ne smiju birati predstavnike”. Ali ne ide mu baš sjajno.

Ako kao osnovnu funkciju diplomacije uzmemo predstavljanje države u inozemstvu i promicanje njezinih interesa prilično je jasno kako su rezultati djelovanja hrvatske diplomacije posljednjih tridesetak godina prilično tanki i suspektni. Diplomatske službe mnogim su diplomatima podebljale kućne proračune, no koristi koje Hrvatska ima od njih često su nepostojeće. Pa čak i od sadašnjeg predsjednika i ministra vanjskih poslova.

Hrvatska vanjskopolitička pozicija danas svodi se na poslušno izvršavanje svih ukaza iz Bruxellesa ili EU. Hrvatska nema jasno razrađene strateške politike prema velikim silama, njezina pozicija unutar Srednje Europe, kojoj bi Hrvatska geopolitički, gospodarski i kulturološki trebala težiti, gotovo da ne postoji, a nemamo ni jasno definiranu politiku prema Bosni i Hercegovini, što bi trebalo predstavljati ključno strateško pitanje hrvatske vanjske politike. Dakako, pritom je jasno kako je ovdje ključna uloga politike jer politika određuje gabarite diplomatskome djelovanju.

Je li ovo neznanje ili promašeni diplomatski stavovi, pokazat će vrijeme.

A kakva će nam biti vanjska diplomacija ako svjedočimo skoro svaki dan nedostojnoj komunikaciji ozbiljnih političara našeg predsjednika i premijera.

Pogotovo ako uzmemo u obzir da su obojica bili diplomati, dakle ljudi koji bi trebali primjenjivati takt i diskreciju na vođenje državnih poslova.

Pritom su bili diplomati ne u zemlji ”Tunguziji”, već u značajnim europskim prijestolnicama, Parizu i Bruxellesu.

A za obojicu vrijedi ona kvalifikacija koju je Lenjin dao za sovjetskog komunista: zagrebi malo ispod kože sovjetskog komunista i otkrit će se velikoruski nacionalist.

Tako, izgleda, i u našem slučaju: zagrebi malo ispod kože hrvatskog diplomate, i otkrit ćeš bahatog i primitivnog političara.

Dok je tako ostajemo sluge i bespogovorni klimači glavom vlastodršcima iz Bruxellesa i EU.