Onako kako sada veliki  dio članstva SDP-a doživljava bahatost i despotizam premijera i njegovih podupirača, građani to osjećaju na svojoj koži već dvije i pol godine. Osjećaju: bahatost i despotizam, gaženje svakog drugačijeg stava, pljuvanje po  „primitivnoj katolibanskoj većini", vrijednosnu i moralnu diskvalifikaciju drugačijeg pogleda na svijet, silovanje  kojekakvim „postupanjima po zakonu" bezobzirno zanemarujući objektivno stanje, iznošenje laži, gaženje ljudskih prava zatvaranjem u psihijatrijske ustanove, stvaranje atmosfere straha od kamenovanja u javnom prostoru ukoliko se iznese, ne samo drugačiji stav, nego i kritički osvrt na sistem vrijednosti koji je proklamiran kao jedini civilizacijski prihvatljiv.

„Ako je netko spreman za bitku u subotu ja sam fit. U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika od Slavka". 

Nije problem u tome da se grupacija na vlasti zauzima za afirmaciju vrijednosti na kojima je izgrađen njezin svjetonazor. Problem je da se taj svjetonazor nastoji silom i represijom nametnuti kao jedini ispravan i jedini mogući pogled na svijet. I da se pri tome delegitimira svaka različitost od propisane političke korektnosti. Hrvatski narod se definira kao primitivna neosviješćena većina. Kao kočničar „promjena". Kao nositelj ognjištarskog mentaliteta koji sputava proboj naprednih i općeljudskih vrijednosti.

Takav narod, onda, baca se na smetlište. Tretira ga se kao otpad, kao kancerogeno tkivo koje treba odstraniti. U političkom žargonu to znači obezvrijediti ga kao relevantan društveni faktor, minorizirati njegov utjecaj, kriminalizirati njegovo djelovanje i tako vrijednosno poništavati „glas naroda".

Ovih dana, mnogi članovi Socijademokratske partije ustaju protiv predsjednika svoje stranke, iskazuju otpor prema njegovim autokratskim metodama rada te podižu glas protiv nasilja i nepravde koju konačno prepoznaju, krajnje slikovito i jasno, u tekućem sukobu Milanovića i Linića.

U ovom trenutku sasvim je nebitna moguća korumpiranost Linića. To je potuno druga tema.

Pitanje svih pitanja jest: u ime koga i u ime čega se socijaldemokrati mobiliziraju u ovoj borbi? Protiv osjećaja  nepravde, protiv  vidljive  manipulacije,  protiv samovolje i nametanja nepoželjnog puta kojim se tjera one manje utjecajne u stanje prisilnih sljedbenika vrijednosti prema kojima osjećaju duboki unutarnji otpor?

Bune li se oni protiv gaženja osnovnih demokratskih načela,  koje tako vehementno nameće vođa stranke? Osjećaju li se prevarenima, gledajući kako se ubija svako mišljenje i svaki stav koji nije verificiran od velikog vođe i njegovih pobočnika? Doživljavaju li to kao nepravdu? Prevaru osnovnog načela na koje je prikačena deklarativna platforma njihove partije?  Ona platforma koju često slave pozivajući se na najpoznatiji poklič Rose Luxemburg: Sloboda je onih koji misle drugačije!?

Danas je njihov predsjednik stranke uputio upravo njima poruku koju svi mi ostali slušamo već dvije i pol godine: „Ako je netko spreman za bitku u subotu ja sam fit. U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika od Slavka".

Eto, tako mi, sva ta masa 'neprosvijećenih' i 'primitivnih' stanovnika ove države, trpimo ovakve poruke iz dana u dan. I patimo od njihovih posljedica. I pokušavamo se probiti u javnost. I do svih vas na čijoj  podršci je naš premijer preživio do danas, dok smo mi potopljeni u očaju i beznađu i osjećaju nemoći.

Zato vas pitam SDP-ovci: u ime koga i u ime čega se vi danas borite? Je li vama  zaista stalo samo do sudbine partije i vašeg dobrog osjećaja kao njezinih članova? Je  li vama  zaista jedino bitno održavanje partije na životu?

Jer, svi mi drugi borimo se već dvije godine, zapomažemo, urličemo, zovemo u pomoć. Uopće nas niste čuli, zar ne? Pristajali ste biti instrumentom bjesomučne ofanzive prema cijelom narodu. I osjećali ste se komotno i sigurno sve dok se ta despotska palica nije  obrušila i na vas same.

Biti član socijademokratske partije, a ne imati razvijenu svijest o tome kako to članstvo nije samo sebi svrha, niti je u funkciji ugađanja osobnom i/ili stranačkom komoditetu, znači ignorirati nerazvijenost kolektivne demokratske prakse. Zbog toga bi SDP-ovci, svi skupa, trebali dobro isprati usta i ispričati se „ostalima" zbog dosadašnjeg zlostavljanja - drugih i drugačijih - agresivnom demagogijom i licemjerjem.