„NE dao Bog većeg zla!" - rečenica je kojom se u nedaći tješe mnogi, bojeći se kako bi moglo biti i puno gore od sadašnjeg stanja te je, stoga, najbolje smiriti se i utišati da nevolja ne bi postala veća. No, kako vidimo i svjedočimo posljednjih dana, ponekad nije potrebno (pre)veliko zlo da bi na površinu isplivala ljudska ćud koja pokazuje kako je čovjek najokrutnija od svih životinja (iako se katkad nepravedno kaže kako je 'čovjek čovjeku vuk'… nepravedno je to prema vuku, dakako).

„Dajte nam imena zaraženih!", „Odakle dolaze oboljeli?", „Zašto ne smijemo znati njihove adrese kako bismo čuvali svoje zdravlje?" - niti jedan izvještaj portala SBplus s medijskih konferencija Stožera civilne zaštite koji objavljuje stanje i broj oboljelih na području Brodsko-posavske županije, ne prođe bez tih pitanja. Iz znatiželje, poriva za ogovaranjem, želje za linčem i stigmatiziranjem ili, pak, nekog drugog iracionalnog razloga, jako je bitno ovih dana znati jesu li zaraženi bili baš u našem susjedstvu, jesu li išli u istu trgovinu kao mi, udisali isti zrak,…

Ljudska se priroda uistinu mijenja rapidno i vrtoglavo kada netko pritisne gumb na kojem stoji natpis 'aktiviraj osnovni instinkt za preživljavanje'. I dok bismo druge 'okužene', vrlo rado poslali na udaljeni nenaseljeni otok, svoju komociju za to isto preživljavanje nerado žrtvujemo. Pa hodamo iako nam je izrečena mjera samoizolacije ili hodamo jer nam nije izrečena, a svjesni smo da je trebala biti, uživamo boraviti na suncu, zraku, družiti se u većim skupinama, roštiljati. Tko nam to može zabraniti?

Istovremeno, drugima bismo zabranili štošta. Starije sugrađane nazivamo 'grobovima' koji baš moraju u trgovinu po namirnice pa bismo voljeli imati moć, oduzeti im slobodu i zaključati ih u njihove domove i kuće koji nam ionako već miriše na starost i smrt. Psujemo one koji se vraćaju 'izvana', nabrajajući naglas ili u sebi „A sad vam valja Hrvatska, idite sad u svoju Njemačku/Irsku/Švedsku,…". Zatvorili bismo granice da u Lijepu Našu takve 'izdajice' ne mogu pa bismo za nekoliko godina pobjedonosno i nadmeno mogli upitati „Gdje si ti bio 2020. godine kad su Hrvati prvi pobijedili virus?". Bježimo od vozača (šofera) i članova njihovih obitelji. Ne daj Bože da izađu iz svojih kabina, u njima bi - valjda - trebali biti do srpnja. Takvih i sličnih primjera je mnogo.

Ljudi su sebična, egocentrična bića koja se u borbi za opstanak teško 'stavljaju u tuđe cipele'. Pa ne razmišljaju kako, možda, tom 'grobu' nema tko donijeti kiflu i paštetu za doručak. Ne pada im na pamet da se i u nekad obećanim zemljama danas šakom i kapom dijele otkazi, najprije upravo došljacima, među kojima su Hrvati, pa ti ljudi više u tuđini nemaju ni za stan ni za hranu… moraju se vratiti u svoju domovinu, nitko ih ne pita žele li. Kada uzimamo s polica toliko blaženi wc papir ili dezinficijens za naše plemenite ruke koje cijenimo daleko više nego tuđe, ne razmišljamo o vozaču koji je satima čekao na granici kako bi te artikle dovezao do naših trgovina, doslovno, za naše guzice, ne razmišljamo o mjerama koje je - pritom - morao proći, o tomu da je zbog svega, najvjerojatnije, po njegovu povratku čitava obitelj u izolaciji.

Ne mislimo na to jer od borbe za sebe i svoje ne stignemo. Svatko je, dakako, sebi na prvom mjestu. Ali je, pritom, potpuno nehumano gaziti i pljuvati druge, gušiti njihovu slobodu. Uzalud nama izlasci na balkone, grupno pljeskanje, pjevanje „Moje domovine", glumljenje zajedništva, nepokolebljivosti, neustrašivosti… kada je jasno da smo i pri najmanjoj ugrozi vlastitog zdravlja i sigurnosti spremni bezrazložno i brzopleto osuditi, stigmatizirati, izolirati, agresivno napasti… I ovo nije nikakvo 'pjesnikovo čuđenje' takvom svijetu niti kritika istog, nego puko promatranje okoline, zaključivanje, bilježenje, zapisivanje i opisivanje viđenog.

Nije nama za to trebala korona, samo će se sada veći broj onih koji se nađu na toj drugoj strani, moći poistovjetiti s ljudima čija je to svakodnevica i u 'normalnim' vremenima - Afroamerikanac koji živi među većinski bjelačkim stanovnikom u slavonskom selu, gej par iz Hercegovine, osoba za koju cijela zgrada zna da se upravo vratila sa psihijatrijskog liječenja, susjed zaražen HIV-om, beskućnica u zagrebačkom tramvaju, Romkinja koja kuca na vrata i prosi, dijete koje zbog bolesti fizički ne izgleda poput svojih vršnjaka, ali je jednako željno igre…

Sjednemo li barem na pet minuta, svatko od nas sjetit će se trenutka u životu kada su se drugi prema njemu ponijeli kao da ima kugu. Sjetit će se odbačenosti, izoliranosti, nepripadnosti ovom svijetu, tuge, boli, poniženja, straha, nemoći, neizvjesnosti. Zadržimo taj osjećaj u sebi barem nakratko da bismo mogli shvatiti što činiti kako bismo ujedno sačuvali sebe i svoje zdravlje, ali i kako ne bismo 'sjedali na muku' onima koji su ga nakratko ili, pak, nepovratno izgubili.

Jučer sam čula pitanje poznanice - Da ti je djed zaražen koronavirusom i na samrti je, bi li ga otišla zadnji put poljubiti i zagrliti ili bi dopustila da 'ode' okružen plastičnim odijelima, nepoznatim ljudima s maskama i plastičnim naočalama. Jasno - onaj emocijama vođeni odgovor - dežurni će kritičari odmah proglasiti nestabilnim, plačipičkastim pa i - sa zdravstvene strane - iznimno opasnim. No, ne moramo takvom djedu pohrliti u zagrljaj, dovoljno je da svi oni čije se tijelo bori s virusom znaju kako svijet želi da ozdrave, kako ih okolina kasnije zbog toga neće osuđivati i odbacivati. Možda onda, uistinu, i požele to ozdravljenje.