DESNIČARI su, dobro je poznato, kada je u pitanju dozvola pobačaja, uvijek bili 'pro life', a kontra 'pro choice'. Bili su za to i drugi, dakako, ali samo kod spomenutih ste uvijek 'ziher' na kojoj su strani. Stajalište najžešće zagovarateljice zabrane abortusa i promicateljice 'Hodova za život', Željke Markić, HDZ-ovci su ove godine odlučili preslikati i na kalendar državnih praznika.

S promjenom vlasti u Hrvatskoj se mijenjaju nazivi trgova, ulica, članci zakona, uklanjaju se ili postavljaju biste… pa što se onda opet ne bismo malo poigrali izmjenom važnih datuma za građane Lijepe Naše.

Kako su društvene mreže postale glavno oruđe i oružje političkih stranaka, tako je i Hrvatska demokratska zajednica, 22. svibnja ove godine, na službenom Facebook profilu objavila kako je 30. svibnja jedini pravi Dan državnosti te kako je vrijeme da se „stvari stave na pravo mjesto". Tko će gdje i što točno stavljati, pojasnili su najavom kako bi se već 2020. godine Dan državnosti mogao opet slaviti 30. svibnja, a ne, kao danas, 25. lipnja.

Mada je nekim građanima to sasvim svejedno, posebice mlađim generacijama koje (nažalost, a dijelom i na sramotu) nedovoljno poznaju povijest da bi im bilo što govorila ta dva datuma, u svemu ipak leži velika poruka HDZ-ovaca o tomu tko je najbitniji za nastanak države Hrvatske. Kako bi to dodatno naglasili, itekako je bitno da se slavi začetak moderne Republike Hrvatske, a ne njezino rođenje.

No, pojašnjenja radi, vratimo se na osnove. Dan državnosti slavi se u spomen na 25. lipnja 1991. godine kada je , izvršavajući volju hrvatskih građana izraženu referendumom 19. svibnja, Sabor Republike Hrvatske donio Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Ustavnu odluku kojom se ta suverenost i samostalnost ozakonjuje. Već dva dana kasnije, JNA demonstrira silu, a njezini su tenkovi u Osijeku pogazili automobile građana.

No, do 2001. godine Dan državnosti nije se obilježavao kao sjećanje na taj povijesni dan, nego 30. svibnja u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog sabora 1990. godine, (datum koji se danas obilježava kao spomendan - Dan hrvatskog sabora).

Naime, Izmjenama Ustava SR Hrvatske, Sabor je 11. siječnja 1990. godine omogućio uvođenje političkog višestranačja te je ukinuo odredbu prema kojoj je Savez komunista vodeća politička partija. Time je stvorena zakonska osnova da predstojeći općinski i saborski izbori budu neposredni, tajni i višestranački - prvi put nakon Drugoga svjetskog rata. Na tim je izborima veliku i značajnu pobjedu odnijela Hrvatska demokratska zajednica pa je 30 svibnja konstituiran višestranački Hrvatski sabor. Osim toga, donesene su promjene u Ustavu SR Hrvatske kojima su uklonjene ideološke oznake. Primjerice, izostavljena je riječ „socijalistička" iz naziva Republike, uklonjena je crvena zvijezda petokraka iz hrvatske zastave, dotadašnji grb zamijenjen je novim, hrvatskim povijesnim grbom. Dana 22. prosinca donesen je novi Ustav Republike Hrvatske prema kojemu ona ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Hrvatski sabor ne odluči drukčije. Dakle, konstitucijom višestranačkog Sabora bila je tek oplođena ideja nastanka Hrvatske, ali tada je ona i dalje bila jedna od jugoslavenskih republika.

Inicijator promjena obilježavanja Dana državnosti 2001. je godine bio HSLS-ov zastupnik, Ivo Škrabalo koji je kasnije micanje proslave s 30. svibnja na 25. lipnja proglasio pogrešnom odlukom. Ivo Sanader i Tomislav Karamarko kasnije su najavljivali ponovne promjene datuma i 'vraćanje' starog državnog praznika, no očigledno će kao onaj tko je uistinu napravio taj korak, u povijest biti upisan tek sadašnji premijer Andrej Plenković.

Povijesno gledano, HDZ želi Dan državnosti slaviti na datum kada su oni postali bitni za začetak i temelje današnje moderne Hrvatske (koja na taj datum, činjenično, još nije bila neovisna i samostalna država), nastavljajući time podjelu Hrvata na 'vas' i 'nas' - one koji istinski ginu i žive za Domovinu te one koji je tek 'vole'. Ne umanjujući ulogu HDZ-a u tom 'začeću', ostaje pitanje treba li trenutak njihove pobjede koja je 'zakotrljala' sve ostalo što je vodilo samostalnosti Hrvatske biti odabran kao dan proslave ili to treba biti dan kada je do ostvarenja dugogodišnjeg sna uistinu i došlo.

Sasvim je drugo, pak, pitanje koliko će te promjene, u konačnici, biti bitne onim stotinama tisuća iseljenih u Irsku ili Njemačku jer će na kraju u Hrvatskoj i ostati samo oni iz te podjele koji si daju titulu građana prvog reda i određuju sebe kao mjerilo svega hrvatskog.