„U nepokolebljivoj denacifikaciji prednjače Njemačka i Austrija. Bez pogovora priznaju grijehe svojih prethodnika, od njih se ograđuju i grade uređeno i humano društvu, upravo zato jer su na zdrav način raščistile mutnu prošlost. Ovi ljudi čije kosti leže tu, protiv fašizma i nacizma su se borili hrabro i odlučno, u sklopu prilično masovnog i dobro organiziranog otpora. Baštineći tu slavnu prošlost, antifašizam je ugrađen u pravne temelje, odnosno, Ustav Republike Hrvatske. No, svjedoci smo raskoraka između ustavnih odredbi i raširene protuustavne prakse. Ulice u našim gradovima nose imena visokih dužnosnika NDH, ruše se spomenici NOB-a, uzvikuju nekažnjeno pozdravi specifični za NDH, izranjaju na javnim površinama grafiti koji je veličaju, a u nekim crkvama održavaju se mise zadušnice za Antu Pavelića." - ponovila je te upozorila i ove godine neumorna Zvjezdana Grčević-Ćurković, predsjednica Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Slavonskog Broda, povodom obljetnice oslobođenja Slavonskog Broda u Drugom svjetskom ratu.

Tko je te riječi želio čuti, pročitati i shvatiti, to je i učinio, a tko nije - nastavio je živjeti kao da se ne radi ni o čemu bitnom. Ostala je, dakako, i treća opcija koja u antifašizmu ne vidi temelje zdravog suvremenog društva, nego isključivo teži tomu da se stvar 'spusti' na našu razinu pa da sve još jednom u točki hrvatske povijesti postanu odgovori na 'the' pitanje - 'Čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan?'.

I tu već staje mogućnost valjane argumentacije za bilo koju stranu jer antifašizam nije naš hrvatski (lokalni), nego svjetski pojam. Sintagma „vrijednosti antifašizma" ne staje na njegovoj definiciji kao ukupnosti djelovanja i borbe protiv fašizma ili „pokretu suprotstavljenom fašizmu i drugim radikalno nacionalističkim, fašističkim ili nacističkim pokretima i vladama" do kojega je došlo u točno određenom povijesnom trenutku. Nije to prazna floskula bez drugog značenja, nego izvorište zdravog odnosa prema sebi i drugima, pokazatelj kako mora izgledati zdravo društvo.

Pa kada netko, govoreći o Ustavu Republike Hrvatske, kaže kako u njega nije utkan antifažizam, nego (tek) odluke ZAVNOH-a te kako antifašizam kao vrijednost ne postoji, taj ne shvaća višestrukost značenja tog pojma.

'Spustimo' li se ipak na nižu razinu kako bismo u vlastitoj okolini promotrili odnos prema onomu što nazivamo temeljima antifašizma, brzo ćemo ostati razočarani plitkošću shvaćanja. Pa tako vijence polažu samo oni koje nazivaju 'starim antifašistima', 'ljevičarima', 'partizanima', a u Slavonskom Brodu - nasreću i zasad - trenutna gradska vlast.

No, sutra se i to može promijeniti jer istinskog, dubokog shvaćanja i razumijevanja - nema.

Neobične su stoga reakcije ljudi na crnokronikaške naslove o nasilništvu djece prema roditeljima u Slavonskom Brodu i okolici. Pa smo ovaj tjedan čitali kako je, nakon što je u Ruščici sin oca ubio sjekirom, sada u brodskom naselju neki drugi sin svog oca izmasakrirao i skoro zatukao - čekićem. Koliko je mržnje i onog pogrešnog potrebno da to učiniš? A koliko tek da na svog najbližeg digneš sjekiru. Ili čekić.

Snebivanje okoline, pozivanje Gospoda neka nas spasi od Sotone, šok i nevjerica - prve su reakcije na takve ružne vijesti. A nekoliko dana prije isti ti ljudi pljuvali su po nastojanjima očuvanja i promicanja antifašističkih vrijednosti. Upravo je to ono neshvaćanje pojma i nesvjesnost da u odgoju prema tim vrijednostima leži ono dobro i pozitivno što nas poziva na prihvaćanje različitosti, ali i promicanje jednakosti, na poštivanje tuđeg i pravednu borbu za vlastito,... ukratko, da nam je to potrebno kako bismo bili građani svijeta, dobri i zdravi ljudi, kako bi naše društvo konačno krenulo naprijed.

„Jeste li svjesni da je ovo jedna od najvećih istina zapisanih na ovakvim mjestima?" - upitao me jedan od onih 'starih antifašista' koji su polagali vijence, pokazujući tog bitnog 21. travnja na natpis iznad kosturnice na slavonskobrodskom Gradskom groblju koji kaže - „Mi smo pali za ono što ste vi zauvijek stekli. Da buktinju pronosi svaka nova smjena. Mi ne ćutimo ni sad, no mi smo riječ svoju rekli. Rekli za sva vremena.".

Želeći ga utješiti rekoh da sam itekako svjesna i da razumijem te riječi, no već nakon nekoliko koraka našla sam se ponovno u stvarnosti, u svijetu gdje ljudskost, pravednost, jednakost, poštenje,... dolaze tek iza toga tko si i što si, komu pripadaš, kojemu se od bogova klanjaš. Što moje shvaćanje i prihvaćanje uklesanih riječi vrijedi za društvo koje živi neke druge vrijednosti?

Lakše mi je, stoga, kao i uvijek u trenutcima takvog beznađa i nevjerice glede svijeta u kojemu obitavam, okrenuti se humoru pa se dobro nasmijati jednom komentatoru koji, referirajući se na članak o polaganju vijenaca, kaže - 'Pa zašto se za Pavelića i dalje ne bi plaćale mise? Nije li smisao toga pomoći spasu njegove grešne duše?' A svi znamo što je sve jadan na njoj ponio u onaj 'drugi svijet'.