PUNA je povijest onih koji su jedno propovijedali, drugo željeli, a treće činili: za sebe. Puna je povijest onih koji su iza općeg dobra krili svoju prizemnu ambiciju: imati. Puna je povijest onih koji su poticali, ili sprječavali nisu, ostvarenje i zlih ljudskih egoizama: dominirati nad manjima. Puna je povijest onih koji su spremni, za potrebe svojih ciljeva, žrtvovati čast, znanje i imovinu zadnjeg katolika, Hrvata…; SDP-ovca, HDZ-ovca,...

Sukladno povijesnim reminiscencijama, predizborne, izborne i poslijeizborne političke bitke u Hrvatskoj civilizirane su u onoj mjeri u kojoj je legalan društveni kod zapisan u sintagmi: „Za dom spremni!".

Posljedica te i takve povijesti većine „ljudi na brdovitom Balkanu" njihova je plemenska, klanska, partijska ili vjerska životna potka: „Imaš li koga?", u skladu s kojom žive u kući i školi, u Crkvi i partiji, na poslu i uz biračko mjesto.

Besramni egoizam supstanca je prevelikog dijela društva. Zbog toga, previše ih je koji beskrupuloznim sredstvima nastoje realizirati osobne ciljeve, neovisno o tome koliko će to drugima nanijeti tuge, nepravde ili zla. Pritom je o istom karakteru riječ, bio on vidljiv tijekom milenijske privatizacijske pljačke društvenih prava i imovine, ili tijekom prekorednog odlaska k liječniku specijalistu.

Budući da je Hrvatska, katolička partitokratska država, izbori su vrijeme posebno ozbiljne trke za podjelu plijena u zajednici. Na izborima se svrstavamo iza klansko-plemenskih vođa, očekujući sudjelovanje u podjeli i/ili konzumiranju postizbornih nagrada - od individualnih sinekura i odgovarajućih prinadležnosti do familijarnih poslovnih poduhvata.

Sukladno povijesnim reminiscencijama, predizborne, izborne i poslijeizborne političke bitke u Hrvatskoj civilizirane su u onoj mjeri u kojoj je legalan društveni kod zapisan u sintagmi: „Za dom spremni!".

Ne želeći raskrstiti s ratnim fašizmom na način na koji smo raskrstili s mirnodopskim komunizmom, ustvari, živimo na razini s koje nije moguće postići nikakav iskorak, a kamoli ozbiljniji napredak. Zbog toga, niti predstojeći parlamentarni izbori ništa novog donijeti neće. Dapače, dodatno će armirati dostignutu razinu dna na kojem se nalazi hrvatsko društvo kako se, slučajno, ne bi pokušalo penjati k površini na kojoj bismo mogli početi graditi nove odnose kao preduvjet općem napretku zajednice.

Politički najobrazovaniji državni operativac u Hrvatskoj, aktualni 'prvi ministar' Andrej Plenković, izgledno, ostat će ovdašnji briselski namjesnik u čemu će mu uvelike pomoći liderski osakaćeni šef SDP-a, Davor Bernardić, koji može dobiti izbore ali, vjerojatno, neće formirati Vladu jer za njegovo poimanje Hrvatske u društvu ne postoji dovoljan koalicijski kapacitet.

Pored činjenice da su vulgarno egoistični SDP-ovi saborski zastupnici, Milanka Opačić, Mirando Mrsić, Mihajlo Zmajlović, Siniša Hajdaš Dončić i drugi, do te mjere torpedirali vlastitog predsjednika stranke i postigli marketinški efekt koji je tog mladog, obrazovanog i zasad nepokvarenog čovjeka u javnosti portretirao 'notorno nesposobnim', Plenkovića je pomilovala Fortuna na način da je krajnju desnicu koncentrirala oko nazovi nacionalista, nazovi pjevača i nazovi političara, Miroslava Škore.

Da je Plenković toliko lukav i moćan kao što nije, sam bi organizirao svoje pazdarane - po uzoru na izraelskog Fürera, Benjamina Netanjhua - te bi s njima prijetio Hrvatskoj i Europi da, ako ne podrže njega dobit će ustašoidne troglodite kao novi fitilj za balkansko bure baruta.

Na njegovu sreću, Plenković se ne mora truditi jer to za njega čini 'pobjegulja' Miroslav Škoro, nakon kuma Marka Perkovića Puške, drugi najbogatiji hrvatski glazbeni etno-biznismen. Čovjek koji je, zahvaljujući duhom siromašnom nacionalizmu, postao egoizmom bogati Hrvat.

Nakon višedesetljetnih iskustvenih spoznaja stečenih u trgovini jeftinom nacionalističkom patetikom, Škoro će sigurno znati Plenkoviću dobro prodati 15-ak posto ustašoidnog biračkog tijela oličenog u Zlatku Hasanbegoviću, Hrvoju Zekanoviću, Željku Glasnoviću i ostaloj neofašističkoj bratiji.

Dakle, za očekivati je da će, poslije izbora, aktualni predsjednik države, Zoran Milanović, benevolentno, mandat predati kolegi mu po zanatu i misiji, Andreju Plenkoviću, kako bi on, kao najkvalificiraniji politički činovnik u Državi, sastavio novu Vladu sa zadaćom držanja Hrvatskog društva na europskom pendrek-respiratoru, bez ozbiljnijih ambicija da ga izliječi od teške anticivilizacijske bolesti - retrogradnog nacionalizma.  

Dakle, niti nakon ovih izbora, u zemlji se ništa bitno dogoditi neće. Sve dok se Hrvatska uvelike bude temeljila na porazu kršćanskih kvislinga kod Bleiburga (koji se dogodio šest dana nakon kapitulacije Njemačke, 15. svibnja 1945.), a ne na porazu kršćanskih antifašista sa Sutjeske (koji se, nakon jednomjesečnih borbi, dogodio na današnji dan 15. lipnja 1943.), hrvatsko društvo će biti bolesno. A bolesno društvo ne može graditi zdravu državu.