DVA vrhunska pera, dva sidra društvene uljudbe, dva autoriteta sredina u kojima pišu, jedan jezik - fašistički.

Prvi od njih, Jurica Pavičić, u Jutarnjem listu  tvrdi kako crkva u Hrvata brani lopove, a sam ih locira izborom leksike: "Vrh Katoličke crkve bićerinima nazdravlja s našim čoikom i na taj način proglašava poželjnim predetički kod gorštačke zadružne obitelji i onog što antropolozi zovu junačka pravda: krv nije voda, di će svoj na svoga, ako je i ukra', on je naš, ne triba s tim izlazit nigdje van familije".

Drugi, Stribor Uzelac Schwendemann, u autorskom pamfletiću 'Hrvatska pastorala' (objavljenom u ožujku 2011. na www.striborschwendemann.com) ne zaustavlja se na zavičajnom lociranju kancerogenog kolektiviteta, nego poimence specificira rodonačelnike hrvatske države kao pripadnike spiljskih, divljih, plemenskih, neobrazovanih, primitivaca - ukazujući, sadašnjim i budućim egzekutorima, čije se glave kroz blato valjati moraju, prije nego li ih se otkotrlja u povijesnu ropotarnicu.

Ovako to radi 'ugledni brodski publicist'

"Da je organizirano pravaštvo u brodskih Hrvata u ćorsokaku, uvidio je još prije dvadeset godina, među prvima, pokojni Marko Lovinčić i klonio ga se. Iako mu je bio rodonačelnik. Ognjištario je privatno i žestoko do posljednjeg daha. Bio je privrženik rasističkih Ustaških načela iz 1933. na koja ne možeš staviti ozbiljnu socijalnu političku primjedbu jer je Pavelićtada, na primjer, grmio: "Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto tako pravo ima svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline… Zemlja može biti vlasništvo samo onog tko je obrađuje sam sa svojom obitelji, tj. seljaka… Temelj svake vrijednosti jest samo rad… Stoga, u Hrvatskoj Državi, rad označuje stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja… Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je na odgovornost. Svatko tko u ime naroda ili Države vrši javne poslove, bilo kakve vrste, odgovara sa svojim imetkom i svojim životom za sva djela i propuste… Nećemo dozvoliti, a kako vidite i ne dozvoljavamo, da hrvatsku narodnu seljačku i radničku muku troše i razgrabljuju… Kapitala će biti, ali će služiti radniku… Hrvatska državna vlada prihvatila je za jaknu najodurnije kapitaliste što su kod nas bili i goni ih...”.
I kad smo već kod Ante, evo još jedne njegove: "Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji taj, u 90 slučajeva od stotine, nije hrvatskog porijekla, ni krvi, već je doseljeni stranac…”.
Dakle, kad je Hrvatska 1990. godine pripanula Hrvatom, tribalna elita je naplavljena na Pavelićevim Bradinskim zasadama: Veliko Trgovišće (Franjo Tuđman), Dugobabe (Ivo Sanader),Zmijavci *(Ivan Milas), Široki Brijeg(Gojko Šušak i Miroslav Kutle), Šuica (Ivić Pašalić), Posušje (Ljubo Česić Rojs), Desno (Luka Bebić), Promina (Ivan Aralica), Veliki Ograđenik (Ante Beljo), Glavice (Marko i Vlado Veselica), Veljavci (Vice Vukojević), Bednja (Ivan Jarnjak), Brnac (Janko Bobetko), Lobor (Franjo Gregorić), Sitno (Nedjeljko Mihanović), Radošinovac (Drago Krpina), Krilo Jesenice (Milan Vuković), Zatmorje (Ante Potrebica), Ivanec (Zlatko Canjuga), Radišići (Ljilja Vokić), Krašić (Ivan Penić), Vinjani Donji (Markica Rebić), Cigansko Brdo (Tuta Naletilić), Podprolog (Ante Jelavić), Sovići (Mate Boban), Vukova Gorica (Josip Boljkovac), Kalinovac (Josip Manolić), Ćaprazlije (Anto Đapić)… (*Kurzivom su označena mjesta koja se nalaze u hercegovačkim karcinomima, pardon, kantonima).
Naši niotkuda. Umjesto rodoslovlja - crne rupe ruralnog trogloditizma iz kojih su regrutirani predsjednici, premijeri, ministri, vojskovođe, rizničari, ravnatelji carina, predsjednici upravnih odbora, gradonačelnici… Gladno, golo, boso, lišeno i čim mu se ukazala prilika (rat) balkanskom se bestidnošću pretvor(b)ilo i tranzitiralo u pohlepno, bahato, beskrupulozno, nezajažljivo i, naravno, uvijeno u providne velove idiotskih patriotskih priča. U Prokletoj avliji Andrić je davno opisao sve te precizne mehanizme beščašća i potrage za nevoljom u mutnim vremenima". 

 Von oben manirom provincijskog hohštaplera

I nije problem u tome što On, naziva po potrebi, Uzelac, Schwendemann, Stribor, manirom provincijskog hohštaplera, opet pljucka i hrače na sve i svakog oko sebe. Problem je u tome što On to svoje prizemno uneređivanje, salonski, von oben, pokušava predstaviti kao intelektualni poklon, milostinju čak, stare šarže još starije uljudbe – našima niotkud.

Nije problem u tome što On, svojim tridesetgodišnjim cendranjem, zbog vritnjaka dobivenog od metropolističkih aparatčika, siluje Brod i okolicu. Problem je u tome što On svoj status provincijskog intelektualca, duguje svojima, a pripisuje našima.

Problem je u tome što On za iskrivljenost svoje njuške optužuje ogledalo u kojem se zrcali njegov prezir prema svemu što nije sam osmislio, potaknuo ili barem opisao. U tom svom narcisizmu je evoluirao od salonskog komuniste do uličnog fašiste, kao Zdravko Tomac od menjševičkog agnostika do boljševičkog katolika.

Svojim fašistoidnim tekstuljkom, objavljenim na http://www.striborschwendemann.com, pod nazivom Hrvatska pastorala, naš pljucko, prije svih, popljuvao je sebe.

Iako brodsko pravaštvo, od Stjepana Benčevića, brodskog gradonačelnika, s prekidima, od 1909.-1919., nikada nije bilo jače, On tvrdi kako je u ćorsokaku. Zašto? Samo zato da bi njegov rahmetli stammtisch kamerad Marko Lovinčić, posthumno, mogao biti „pohvaljen" kao privrženik rasističkih Ustaških načela iz 1933., na koja ni On sam ne može staviti ozbiljnu socijalnu političku primjedbu.

Iako od '45. (onog stoljeća) legitimna hrvatska državna politika s prezirom govori o Anti Paveliću, „njegovu" fašizmu i njegovoj NDH, On i u njemu, Paveliću, pronalazi svjetlo, kako bi našu niotkud tribalnu elitu predstavio crnjom nego jeste. A pritom je sam, trogloditski koristio, fašizmu svojstveno sredstvo, rodoslovlje.

Stribor Uzelac Schwendemann smeće s uma

Stribor Uzelac Schwendemann smeće s uma kako sredina u kojoj živi, iako je mijenjao Familienname i Wohnort, nije zaboravila – tko je i odakle je On. Uzelac. On je, riječju, "onaj koji uzima". Sukladno determinanti svog izvornog prezimena, On je cijeli svoj život, krčmio. Zahvaljujući i rodoslovlju Uzelaca ili Schwendemanna, ovisno o njihovoj društvenoj konjukturnosti, dakako.

Pola stoljeća svog oportunističkog života, naročito sedamdesetih (i onog proljeća), On je koristio očevo, tada in, srpsko prezime Uzelac, a kao zmija noge je krio majčino, tada aut, njemačko prezime Schwendemann.

Kad je Hrvatska 1990. godine, naplavljena Pavelićevim Bradinskim zasadama, pripanula Hrvatom, prisjetio se On neobična podatka kako je supruga poglavnika Ante Pavelića bila Židovka, kao i supruge ministara Kvaternika i Žanića. Prisjetio se On kako su više ustaških dužnosnika billi Židovi ili židovskog porijekla: Ljubo Kremzir, Viktor Gutman, Ivo Korsky, Vlado Singer i dr. Slijedom tih spoznaja, kakvog ga je Bog već stvorio, lukavog, pomislio je On kako bi mudro bilo, u drugi plan gurnuti svog prezimenjaka, zapovjednika NDH zrakoplovstva, generala Emila (Milana) Uzelca, a zapovjednika banjalučkog korpusa JNA, generala Nikolu Uzelaca ekskomunicirati iz plemenskog rodoslovlja te u prvi plan istaći časno i pošteno, obrtničko, građansko brodsko prezime Schwendeman. Jer, nitko ne zna ima li u tom prezimenu i planetarno zaštićene, svete židovske krvi.

Nada se kako bi Uzelec opet moglo biti konjukturno prezima

Dolaskom, u međuvremenu, jednog od Uzelaca na utjecajno mjesto potpredsjednika "te i takve" hrvatske Vlade, On se, vjerojatno, zadovoljno obliznuo, držeći kako se ponovno može, kao do '90., osjećati svetom kravom.

Nisam siguran kako On, koliko sutra, ako procjeni kako mu to može koristiti, neće pisati hvalospjeve i o putešestvijima plemena Uzelac. Dapače, tvrditi kako On osobno predstavlja vrhunac njihove, plavokrvne, genetske potke.

Inače, po Plemenskom rječniku Ličko-krbavske županije, kojeg je sastavio Radoslav M. Grujić, Uzelci su krajem 1915. godine na tom području imali 319 kuća i to u: Brinju 2, Buniću 1, Bužimu 18, Dnopolju 15, Doljanima (Škare) 6, Gospiću 2, Jošanu 12, Karlobagu 2, Kuku 1, Konjskom Brdu 5, Lipovom Polju 13, Lukovu Šugarju 4, Metku 44, Ondiću 49, Otočcu 1, Počitelju 20, Podumu 16, Starom Selu 1, Smiljanu 21, Studenicama 9, Širokoj Kuli 18, Trnovcu 1, Udbini 1, Visuću 4, Vrepcu 4, Vrhovinama 36, Zalužnici 10 i Zavođu 3.

Prema podacima ličkog svećenika Isaila Rajčevića, svi Uzelci u Kotarima 1693. godine bili su pravoslavni. Mnoge pravoslavne familije ovog prezimena postoje i u Zapadnoj Bosni. U Karlovačkom vladičanstvu M. Radeka bilježi Uzelce kao pravoslavne sa slavama Sv. Luke i Sv. Nikole, ali navodi da ih ima i katolika, a M. Karanović kaže kako su Uzelci sa slavom Nikoljdan vrlo rasprostranjeni u Lici.

Netko stigne od nekud, a netko niotkud

Shematizam Pravoslavne crkve Dabro-bosanske mitropolije bilježi Uzelce sa slavama Sv. Nikole, Sv. Jovana i Đurđevdana. Kada su se Uzelci, i jesu li baš pod tim prezimenom, naselili u Liku, a prije toga u Kotare, može se samo pretpostavljati. Njihovo starije porijeklo trebalo bi potražiti u Boki gdje i danas ima Uzelaca, kako u Kotoru tako i u Budvi.

Uzelci, navodno, potječu iz Crne Gore i misli se kako su živjeli između Pive i Tare. Neki podaci ukazuju da su naseljavali područja u Gatačkom polju nedaleko od Avtovca. Uslijed čestih naleta Turaka iz Sandžaka k Crnoj Gori, grupa srpskih rodova odlučila se na seobu u pravcu sjeverozapada. Među njima su se nalazili Uzelci, Vujnovići, Rajčevići, Lemaići, Pejnovići, Basarići, Bogići, Gajići i Katići. Ovi rodovi su zaustavili se na Gatačkom polju, ali su ih sredinom XVI stoljeća ličke age i begovi doveli u svoj dio Like i naselili oko gradova u Bužimu, Krčmariću, Bogdaniću i Smiljanu. Ovo stanovništvo se vremenom raselilo po ivicama Ličkog, Gackog i Krbavačkog polja.

U populaciji Republike Hrvatske, prezime Uzelac se pojavljuje 1530 puta i po čestoći je na 296. mjestu.

Nakon kraćeg, a la Stribor, znanstvenog istraživanja, nepobitno sam utvrdio kako - niti jedan Uzelac nije iz Beča stigao nekud. Ali, sa sigurnošću se može tvrditi, kako je barem jedan pripadnik tog plemena, glavnim migracijskim pravcem Udbina, Gospić, Zagreb – niotkud stigao u Slavonski Brod.

Narod bi rekao – tko o čemu kurva o poštenju. Tako i On.

Obrecnuvši se prezirno, osorno i s gnušanjem na naše niotkud, iz čijih redova su regrutirani predsjednici, premijeri, ministri, vojskovođe … gradonačelnici, On, ustvari, opisuje ono što, prije nego li je Hrvatska pripanula Hrvatom, nikada opisivati nije smio, niti htio. Pišući o gladnima, golima i bosima, kojima se ukazala prilika, (da) balkanskom bestidnošću … pohlepno, bahato, beskrupulozno, nezajažljivo i, naravno, uvijeno u providne velove idiotskih (komunističkih i) patriotskih priča, u stvari piše o, iz šume upravo izašloj, partizanskoj čeljadi i dakako – svojim Uzelcima.

Za razliku od naših niotkud: Tuđmana, Šušaka, Aralice, Veselice, Jarnjaka, Bobetka, Gregorića, Mihanovića, Krpine, Vokićke, Manolića … najpoznatija pećansko-lička Srpkinja i jugoslavenska partizanska bojnica, Jovanka Budisavljević Broz te najveći sin svih naroda i narodnosti, kumrovečko-zagorski Hrvat, predsjednik SFRJ i maršal Josipa Broz Tito, imali su (Njegovog) divljenja vrijedno rodoslovlje. Ako sam, kao građanin vulgaris, dobro razumio našeg političkog analitičara i savjetnika, diplomatu, novinara i publicistu, kroničara i pisca, člana Hrvatskog novinarskog društava i P.E.N.-a – Stribora Schwendemanna rođenog Uzelac.

Uzgred budi rečeno, neka imena su ponekad tako pežorativna da postaju predmet šala. Poznat je vic o ženi koja se zvala Ljiljana Kenjalo, a pisala je općini neka joj dozvoli da ga promijeni. Budući da je dobila odobrenje, sva sretna, 'gradu i svijetu' objavila je kako se od sada zove – Gordana Kenjalo.