KAO što je onomad aktualni SDP-ov predsjednik - preživjevši više unutarstranačkih napada nego Fidel Castro CIA-inih atentata - dječački drčno 'gradu i svijetu' objavio kako će 'biti premijer', tako je ovih dana, u maniru seosko-prigradskog đilkoša, politički potomak Zvonimira Mršića, Mišel Jakšić, kliknuo da (i) on želi lider SDP-a biti.

Ono što je, u ovom slučaju, puno gore od komičnog propagandnog poziranja jest činjenica da pozer koristi Radničku klasu za održanje položaja u kojem se nalazi. Dakle, radnici su u njegovoj funkciji, a ne obrnuto. 

- Davor Bernardić nije glavni uzrok krize u kojoj se SDP nalazi, ali je sasvim očito da on za tu krizu nije ni rješenje i zato bi se morao povući s mjesta predsjednika stranke… Ja sam motiviran i imam ambiciju dati sve od sebe da se SDP vrati na pobjedničke tračnice, da bude snažna stranka, tako da se naši protivnici boje kvalitete naših politika i programa. Drugim riječima: "I sin bi tata", objavio je ovaj mladac.

Pritom, novinar je istaknuo da ga u tome podupire 'dio članstva' ali o broju govorio nije jer 'dio članstva' su i Jakšićevi nadničari, koje on kao koprivnički gradonačelnik plaća sredstvima poreznih obveznika. Kao što čine i većina drugih na takvim funkcijama.

Nakon što je vidio kako se svaka šuša samokandidira za predsjednika SDP-a i koprivničkom gradonačelniku krenule su sline te je odlučio Globusu 'dopustiti' da "u velikom programatskom intervjuu", objave kako je "motiviran i ima ambiciju" biti novi šef stranke.

Ta izjava i način njezina plasiranja u javnost ponajbolje govori što su zadnje dvije godine SDP-u učinili egopučisti trudeći se legalno izabranog predsjednika stranke, odmah po izboru, srušiti te na njegovo mjesto ustoličiti bilo koga, samo da na 'dvor' vrate provjerene programske i izborne gubitnike - 'Milanovićeve ljude'.

- Situacija se u SDP-u pogoršava, stranka već mjesecima među političkim protivnicima, ali i u široj javnosti, izaziva ili podsmijeh ili sažaljenje, što bi stranačkom vodstvu trebalo biti jasan signal za uzbunu - brabonjao je Jakšić i, ustvari, istinu zborio o "signalu za uzbunu". Naime, sve dok Predsjedništvo i Glavni odbor stranke budu tolerirali egopučiste koji "u široj javnosti, izazivaju ili podsmijeh ili sažaljenje", jer ruše cijelu stranku kako bi vlastite karijere sačuvali, dotle će HDZ i drugovi im trljati ruke te bezbrižno nastaviti s rušenjem dosegnutih civilizacijskih, kulturnih, poslovnih i svakih drugih standarda u državi.

Da "podsmjeh ili sažaljenje" u javnosti ne izaziva vodstvo SDP-a, nego partijska 'peta kolona' vidljivo je i iz "velikog programatskom intervjua" ovog malog karijernog klauna s ljestava.

Već Globusovom fotografijom novinar je Jakšića (ne)hotimično predstavio puno "programatskije" nego što je to on sam učinio svojim politikantsko-karijerističkim brbljanjem.

Mada naslovna fotografija govori više od tisuću riječi, istaknut ću ih tek par za koje držim kako bi mogle biti pokazatelj nekih od karakteristika ovog koprivničkog nametljivca bez respekta.

Na 'visinu' popeo se uz pomoć 'ortopedskog' pomagala, ljestava partijske elite. Budući da do vrha nije došao prirodnim putem, u normalnim okolnostima, zahvaljujući stečenom društvenom statusu kao posljedici rezultata rada u nekoj od izvanpolitičkih oblasti, ponaša se neprirodno, a ako ne opasno onda sigurno karikaturalno.

Bezrazložnim stajanjem na ljestvama, leđima okrenut zidu i s rukama u džepovima, Jakšić demonstrira izvještačena čovjeka, u neprirodnom, nesigurnom i nefunkcionalnom položaju, na kojeg se tako ne penje niti se s njega tako silazi. Dakako, ako nije riječ tek o čovjeku pozeru.

Ono što je, u ovom slučaju, puno gore od komičnog propagandnog poziranja jest činjenica da pozer koristi Radničku klasu za održanje položaja u kojem se nalazi. Dakle, radnici su u njegovoj funkciji, a ne obrnuto. Pritom, proleteri ne sudjeluju u stvaranju novostvorene vrijednosti nego novostvorene gluposti, za što su čak i plaćeni.

Za pretpostaviti je da se radnicima, predstavljenim putem dvojice kaskadera na promotivnoj fotografiji, čak i sviđa društveni status u kojem realno ništa ne radiš, a za to još budeš plaćen. Nominalno.