Što mislite o Mirku Norcu, osuđenom zbog ratnog zločina? Pitao je prije tjedan dana, Saša Jadrijević Tomas, novinar Slobodne Dalmacije, hrvatskog ministra branitelja, Predraga Freda Matića, a on mu je metaforički odgovorio: „Neka krava da 30 litara mlijeka, svi je hvale, a onda nogom gurne i sve prolije".

Hoćete reći da je obeščastio odoru? Bio je neumoljiv u svom pitanju Saša, a Predrag je eksplicirao: „Da, borio se za Hrvatsku, a onda je počinio takva nečasna djela i bacio veliku ljagu na sebe i vojnike kojima je zapovijedao...".

Na izravno pitanje, novinar je dobio izravan odgovor. Bez okolišanja, demagoških floskula i lažne patetike. Hladno i jasno. Ministar je mogao tako odgovoriti jer, u slučaju Norac, temeljem „kristalno jasnih dokaza", hrvatski sud osudio je hrvatskog časnika zbog „nečasna djela".

Prvo pravo pitanje nije - je li osumnjičen 'naš' ili 'njihov', nego je li zločin počinjen ili nije? A, ako zločin jeste počinjen - sudi li se pravom počinitelju i pravedno ili ne?

Isti dan, dok je ministar tako zborio o Norcu, Okružni sud u Doboju donio je presudu kojom je, hrvatskog časnika, pripadnika 103. (derventske) br. HVO, Ivicu Perkovića iz Slavonskog Broda, „oglasio krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ i osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci".

Ova dva slučaja istovjetna su po činjenici da su hrvatski časnici osuđeni za počinjenje ratnog zločina nad civilnim stanovništvom, a različita su po tome što je Norca osudio domaći sud, temeljem nedvojbenih dokaza, na primjerenu kaznu, a Perkovića je osudio strani sud, temeljem dvojbenih dokaza, na neprimjereno visoku kaznu, sve da je i točno ono što mu se stavlja na teret, a nije, vidljivo je to iz sadržaja spisa.

Što se Perkoviću stavlja na teret

„Za vrijeme ispitivanja Stajčić dr. Željka, 28.04.1992., Perković je poticao prisutne pripadnike HVO na nanošenje snažnog tjelesnog i duševnog bola Stajčiću, tako što im je rukom davao znak da ga tuku", čime su mu nanosili „psihičke patnje i povrede tjelesnog integriteta".

Osuđenog Perkovića, glavni svjedok optužbe, Stajčić, nije teretio zbog izbijenog zuba ili oka, slomljenog nosa, rebra ili neke druge teže povrede - jer ih nije bilo. Osim paušalne kvalifikacije o „psihičkoj patnji i povredi tjelesnog integriteta", drugih terećenja nije bilo.

Svjedočenje izvjesnog Trivunović Borka, međutim, bilo je i groteskno lažno. Taj svjedok je, na primjer, ustvrdio kako ga je Perković uhvatio za grlo te mu „okrenuo grkljan" kojeg je zatim ispravio prisutni dr. Stajčić. Iako je sam dr. Stajčić kazao kako nije bio prisutan za vrijeme tog „grkljan" čina. Čak ni lažljivi svjedok Trivunović, osuđenog Perkovića i njegove 'Mungose', nije teretio zbog izbijenog zuba ili oka, slomljenog nosa, rebra ili neke druge teže povrede - jer ih nije bilo. Osim, paušalnog okrivljavanja zbog „fizičke i psihičke boli i patnje".

Ova dva konkretna „dokaza" i oni „po čuvenju" bili su dovoljni predsjednici sudskog vijeća, Hatidži Hodžić, da Perkovića, kao ratnog zločinca, osudi na pet godina i šest mjeseci zatvora. Dobio je veću kaznu od Dražena Erdemovića, koji je u Hagu osuđen na pet godina zatvora, zbog priznatog ubojstvo sedamdeset i dvoje bošnjačkih civila iz Srebrenice.

Može li (i) genocidna država suditi hrvatskom branitelju?

Nakon (ne)javnih srpskih popisa na kojima se nalaze pripadnici HV i HVO osumnjičeni za ratni zločin (samo za Bosanski Brod objavili su imena oko 300 ljudi); nakon 'incidenata' a la Purda; nakon osuda sličnih Perkovićevoj… mnogi branitelji negoduju, psuju, prosvjeduju i, najčešće, govore - a što su oni nama činili, nakon čega slijedi nabrajanje mrtvih, ranjenih…

I zaista, ako je sasvim normalno da hrvatska pravosudna tijela sude hrvatskim ratnicima za počinjenje ratnih zločina, je li normalno da pravosudni „organi" (i) genocidne Republike Srpske, sude braniteljima, pripadnicima HVO, sada okupirane i etnički očišćene Bosanske Posavine.

U onoj mjeri u kojoj država evidentira i sankcionira zločin u toj mjeri brani sebe od zločinaca - 'svojih' i 'tuđih', i obrnuto, u onoj mjeri u kojoj to ne čini, poistovjećuje se s počiniteljima zločina te postaje zločinačka tvorevina - kao Republika Srpska, na primjer.

Svakako je normalno, ako postoje nedvojbeni dokazi kako su počinili ratni zločin. Iako, aršini nisu isti za sve. Oni, na primjer, nisu vrijedili za „civilizirane" Amerikance i Engleze 1945., nakon što su pobili 135 tisuća Dresdner, niti su vrijedili za nedodirljive Izraelce 1982. nakon što su masakrirali tri tisuće palestinskih civila u logorima Sabra i Šatila…

Normalno je, dapače, potrebno je suditi svima za svaki zločin. Međutim, nije dopušteno izvrtati teze i silovati pravdu, suspektnim pravnim procesima. Nije dopušteno, radi umjetnog uravnoteženja broja krivaca i obujma krivice - krivotvoriti povijesnu istinu, kako bi se, u konačnici, i na taj način, vanjska i unutrašnja agresija na Hrvatsku i BiH proglasila građanskim ratom, u kojem su „sve strane podjednako činile zločine".

A upravo to dogodilo se u Doboju. Tužilaštvo je obrnulo tezu, a sud je sudio branitelju Perkoviću, na temelju optužbi Stajčić dr. Željka i drugih. Na temelju tužbe ljudi koji su, kao pripadnici srpskih paravojnih formacija, 20. travnja 1992, u Derventi, u 'Brodskoj ulici', ubili četiri civila i zarobili tri te na taj način, u stvari, započeli pravi rat.

Prema zapovjedi zapovjedništva 103. br. HVO, šest dana nakon tog 'incidenta', Perković je, tijekom akcije oslobađanja tog dijela grada, sa svojim 'Mungosima', zarobio 26 pripadnika te srpske paravojne formacije, na čelu sa Stajčić dr. Željkom. Pola sata nakon zarobljavanja, svi su predani Vojnoj policiji, a Perković je nastavio borbenu akciju.

Dva mjeseca kasnije, Stajčić, s još trojicom suboraca, zamijenjen je u Dragaliću - živ - za tri ubijena branitelja 3.bojne 3.br. HV.

Pljuje li država sebi u obraz ?

Iako Hrvatska nije Amerika ili Izrael, iako za svoje građane ne može, i ne treba, tražiti privilegiran položaj u svjetskoj zajednici, nije normalno da svoje državljane prepušta na „pravnu" milost i nemilost i genocidnih tvorevina kakva Republika Srpska nedvojbeno jeste. A još manje je normalno da hrvatski Predsjednik, Predsjedniku te i takve satrapije, svira klavir „na uho".

Dakle, prvo pravo pitanje nije - je li osumnjičen naš ili njihov, nego je li zločin počinjen ili nije? A, ako zločin jeste počinjen - sudi li se pravom počinitelju i pravedno ili ne?

Drugo pravo pitanje nije - treba li hrvatska Država uključiti se u praćenje ovakvih procesa ili ne? Pravo pitanje treba glasiti - zbog čega hrvatska Država nema instituciju s ustrojenim registrom svih poznatih zločina - 'naših' i 'njihovih' - s educiranom ekipom eksperata, koji bi sve pratili profesionalno i nepristrano, a u cilju zaštite istine i pravde, hrvatskih nacionalnih interesa i hrvatske države. Naime, niti jedan pripadnik Hrvatske vojske, ako je i počinio individualni zločin, nije vodio individualni rat, nego je bio u sastavu oružanih snaga organizirane i međunarodno priznate države. Svi pripadnici HVO Bosanske Posavine, također su bili pod izravnim zapovjedništvom hrvatske vojske. Dakle i Ivica Perković, čovjek koji možda nije heroj, ali zločinac nije sigurno.

U onoj mjeri u kojoj država evidentira i sankcionira zločine u toj mjeri brani sebe od zločinaca - 'svojih' i 'tuđih', i obrnuto, u onoj mjeri u kojoj to ne čini, poistovjećuje se s počiniteljima zločina te postaje zločinačka tvorevina - kao Republika Srpska, na primjer.

Isto tako, u onoj mjeri u kojoj hrvatska država dopusti nekorektno procesuiranje njezinih građana, u toj mjeri pljuje sama sebi u obraz i obrnuto, u onoj mjeri u kojoj, pravedno, štiti obraz svojih građana, štiti i svoj.